Kuća na tuđem zemljištu: Priča o obećanjima i granicama
“Lejla, dokle ćemo ovako? Ne mogu više slušati kako mi tvoja tetka svaki put kad dođe broji tanjire i pita jesmo li nešto mijenjali u kući!” glasno je šaputao moj muž Emir dok smo sjedili za stolom u dnevnoj sobi, a kroz prozor se već vidjela silueta moje tetke Zlate kako ulazi kroz kapiju. Srce mi je lupalo kao ludo. Zlata je bila žena koja je uvijek imala zadnju riječ, a ova kuća, iako smo u njoj živjeli već šest godina, nikad nije bila potpuno naša.
Sjećam se dana kad nam je Zlata, nakon smrti mog oca, rekla: “Lejla, vi ste mladi, nemate gdje, evo vam ova kuća, ali da znate – ovo je i dalje moje. Možete živjeti, ali ništa ne smijete mijenjati bez mog znanja. I nemojte slučajno pomisliti da je ovo poklon.” Tada mi je to zvučalo kao spas, ali sada, nakon godina života pod stalnim nadzorom, osjećala sam se kao podstanar u vlastitom domu.
Emir je bio sve nervozniji. “Znaš li ti da sam prošle zime sam popravljao krov, a ona je došla i pitala zašto nisam nju pitao? Pa, Lejla, ovo nije život!”
Pogledala sam ga, osjećajući krivnju i nemoć. “Šta da radimo, Emire? Gdje ćemo? Nema šanse da sada kupimo nešto svoje. Plaće su nam jedva dovoljne za režije i hranu, a kamoli za kredit.”
Zlata je ušla, noseći vrećicu iz trgovine. “Evo, donijela sam vam malo kave i šećera. I, Lejla, jesi li zalila cvijeće ispred kuće? Vidjela sam da su ruže malo uvenule.”
“Jesam, tetka, svaki dan ih zalijevam,” odgovorila sam tiho, gutajući knedlu. Zlata je sjela, pogledala po sobi, pa nastavila: “Samo da znate, pričala sam s advokatom. Ako se nešto dogodi, ova kuća ide mojoj djeci. Vi ste tu dokle god ja kažem. Nemojte se previše udomaćiti.”
Emir je ustao, izgovorivši da mora nešto završiti u dvorištu. Ostala sam sama sa Zlatom, osjećajući kako mi se suze skupljaju u očima. “Tetka, mi ovdje živimo kao da smo pod lupom. Ne možemo ništa bez vašeg odobrenja. Zar ne možete barem malo popustiti?”
Zlata je odmahnula rukom. “Lejla, ja sam ti dala krov nad glavom. Danas ljudi nemaju ni to. Ako vam ne odgovara, uvijek možete otići.”
Te večeri, kad je Zlata otišla, Emir je sjedio na balkonu, gledajući u daljinu. “Lejla, ja više ne mogu. Ili ćemo naći rješenje, ili ću otići. Ne želim da mi djeca odrastaju u strahu da će ih neko izbaciti iz kuće.”
Te riječi su me pogodile kao grom. Naša kćerka Hana, koja je imala samo četiri godine, već je pitala zašto ne smije crtati po zidu kao njeni prijatelji. “Mama, zašto je tetka Zlata ljuta kad ja igram loptu u dvorištu?”
Noći su mi postale besane. Razmišljala sam o svim mogućnostima. Da li da pokušam razgovarati s Zlatom još jednom, da tražim da nam barem da pismenu dozvolu za korištenje kuće? Da li da tražimo podstanarski stan, iako bi to značilo da se vraćamo na početak, bez sigurnosti i s još manje novca? Ili da pokušamo skupiti novac za kredit, što bi nam značilo godine odricanja?
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Mirela iz Zagreba. “Lejla, čula sam od mame da imate problema sa Zlatom. Znaš, kod nas je isto bilo slično kad smo živjeli kod svekra. Nema tu sreće dok ne budeš na svome. Ako trebaš, možeš doći kod mene dok ne nađeš rješenje.”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu. Zar je moguće da je jedini izlaz otići iz svog grada, iz svog života, samo zato što nikad nismo dobili priliku da budemo svoji na svome?
Sljedećih dana, Emir i ja smo razgovarali satima. “Lejla, hajde da probamo još jednom s njom. Ako ne pristane na neki dogovor, idemo. Ne mogu više gledati kako patiš.”
Sastali smo se sa Zlatom. “Tetka, molim vas, dajte nam barem neki papir, neku sigurnost da možemo ovdje biti dok ne stanemo na noge. Djeca nam rastu, ne možemo stalno živjeti u strahu.”
Zlata je bila nepopustljiva. “Ne mogu vam ništa obećati. Ovo je moja kuća. Ako vam ne odgovara, znate gdje su vrata.”
Te večeri, Emir je spakirao nekoliko stvari i otišao kod svog brata. Ostala sam s djecom, osjećajući se poraženo i izdano. Gledala sam oko sebe – zidovi koje sam godinama čistila, prozori koje sam ukrašavala zavjesama, dvorište u kojem sam sadila cvijeće. Sve je to bilo tuđe.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako mi ponestaje snage. Djeca su pitala gdje je tata, a ja nisam znala što da im kažem. Jedne noći, sjela sam za stol i napisala pismo Zlati. “Tetka, hvala vam na svemu, ali mi moramo dalje. Odlazimo. Nadam se da ćete razumjeti.”
Spakirala sam stvari, uzela djecu za ruku i otišla kod Mirele. Emir nam se ubrzo pridružio. Počeli smo iznova, u malom stanu, ali s osjećajem da smo konačno slobodni.
I danas, kad prođem pored stare kuće, srce mi zadrhti. Pitam se: Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li bolje biti podstanar u tuđem gradu ili vječni gost u kući koja nikad nije bila tvoja? Što biste vi učinili na mom mjestu?