Nisam mogla reći svekrvi istinu o muževoj neplodnosti – on je tražio da to učinim umjesto njega

“Zašto uvijek ja?” ponavljala sam u sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na dvorište gdje je Damirova majka, gospođa Marija, zalijevala cvijeće. Damir je sjedio preko puta mene, nervozno lupkajući prstima po stolu. “Ne mogu joj ja to reći, Ana. Molim te, ti si uvijek bila bolja u razgovorima s njom. Ja… ne znam kako bih to izgovorio.” Njegove riječi su mi odzvanjale u glavi, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa. Znala sam da me gura u vatru, ali nisam imala izbora.

Sve je počelo još na našem vjenčanju, kad je Marija, s osmijehom na licu, šapnula: “Jedva čekam unučiće!” Tada mi je to bilo simpatično, ali s vremenom je postalo teret. Svaki naš posjet završavao je pitanjima: “Ima li što novo? Kad ćete mi napokon reći radosnu vijest?” Damir bi se samo nasmijao i promijenio temu, a ja bih gutala knedlu. Prošle su dvije godine, a testovi su uvijek pokazivali isto – neplodnost. I to ne moja, nego njegova. Kad smo to saznali, Damir je bio slomljen. Plakao je, prvi put otkad ga znam. “Ne mogu joj to reći. Ona će me prezirati. Cijeli život je govorila da sam njezin ponos, njezin nasljednik. Kako da joj kažem da ne mogu imati djecu?”

Pokušavala sam ga utješiti, ali osjećala sam se usamljeno u toj borbi. Moja majka je bila daleko, u Osijeku, a prijateljice su već imale svoju djecu i nisu razumjele moju situaciju. Damir je postajao sve povučeniji, a Marija sve upornija. Jednog dana, kad nas je pozvala na ručak, znala sam da je vrijeme. Damir je sjedio za stolom, blijed, dok je Marija donosila juhu. “Ana, draga, ti si mi kao kći. Znaš da možeš sve reći meni. Ali, reci mi, što se događa? Zašto još nema djece?” Pogledala sam Damira, ali on je spustio pogled. Znala sam da je sve na meni.

Duboko sam udahnula. “Marija, nije lako o ovome govoriti. Pokušavamo već dugo, ali…” Zastala sam, a ona je stisnula moju ruku. “Ali što, dijete moje?” Suze su mi navrle na oči. “Damir i ja ne možemo imati djece. Liječnici su rekli da… da je problem na Damirovoj strani.” U tom trenutku, Damir je ustao i izašao iz kuće. Marija je ostala sjediti, ukočena, gledajući u mene kao da sam joj upravo oduzela sve snove. “Ne, to nije moguće. Moj Damir? On je uvijek bio zdrav. To mora biti neka greška. Možda ste vi pogrešno shvatili doktore. Možda… možda je ipak do tebe, Ana.”

Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. “Marija, doktori su sigurni. Nije lako ni meni, ali Damir se jako muči s tim. Molim vas, nemojte ga pritiskati.” Njezine oči su se napunile suzama, ali nije plakala. Samo je ustala i otišla u svoju sobu. Ostala sam sjediti sama, osjećajući se kao izdajica. Kad sam izašla van, Damir je sjedio na klupi, glave u rukama. “Jesi li joj rekla?” pitao je tiho. Kimnula sam. “I?” “Nije dobro reagirala. Trebat će joj vremena.”

Sljedećih tjedana Marija nas je izbjegavala. Kad bismo došli, pravila se da ima posla u vrtu ili bi otišla kod susjede. Damir je bio još povučeniji, a ja sam osjećala da sam izgubila i njega i njegovu majku. Počeli smo se svađati. “Zašto si joj rekla? Mogla si još malo pričekati!” vikao je jedne večeri. “Ti si me molio da joj kažem! Nisam ja kriva što ne možeš podnijeti istinu!” Od tada smo spavali u odvojenim sobama.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, Marija je pokucala na vrata. “Mogu li ući?” Sjela je do mene i dugo šutjela. “Znaš, Ana, ja sam uvijek željela unuke. Ali više od svega želim da moj sin bude sretan. Možda sam bila preoštra. Oprosti mi.” Suze su mi potekle niz lice. “I meni je teško, Marija. I meni je san bio imati djecu. Ali ne možemo promijeniti ono što jest.” Zagrlila me, prvi put otkad sam ušla u tu obitelj.

Damir je sljedećih dana polako počeo prihvaćati situaciju. Počeli smo razgovarati o drugim mogućnostima – posvojenju, životu bez djece, putovanjima. Ali rana je ostala. Marija je prestala pitati za unuke, ali nikad više nije bila ona stara. Ja sam se pitala jesam li pogriješila što sam preuzela teret na svoja leđa. Jesam li trebala pustiti Damira da sam odraste i suoči se s vlastitom majkom? Ili sam, štiteći njega, izgubila dio sebe?

Ponekad se pitam: koliko žena u našim krajevima nosi tuđe tajne i boli, samo da bi sačuvale mir u obitelji? I gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja vlastite sreće?