Moja snaja ne zna ni čaj da skuva, a njena hrana je užas: Ispovest jedne svekrve

„Marko, opet si smršavio. Jesi li ti uopće nešto jeo danas?“ – pitala sam ga čim je zakoračio u moju kuhinju, noseći na sebi onu istu jaknu koju sam mu kupila prije pet godina. Pogledao me umorno, s onim pogledom koji mi je bio poznat još iz djetinjstva, kad bi došao iz škole gladan, a ja mu servirala vruću supu i pitu ispod sača. Sada, odrasli čovjek, moj sin, sjedi za stolom i šuti, dok mu ja sipam tanjir graha, kao da je vrijeme stalo.

„Mama, ne moraš… Milica je nešto spremila, ali nisam bio gladan“, promrmljao je, izbjegavajući moj pogled. Znam da laže. Znam da mu je neugodno, ali isto tako znam da Milica ne zna ni čaj da skuva, a kamoli ručak. Kad su se vjenčali, nadala sam se da će sve doći na svoje, da će naučiti, da će se truditi. Ali prošle su tri godine, a Marko je sve češće kod mene, sve tiši, sve povučeniji.

Milica… Eh, Milica. Lijepa, mlada, obrazovana, ali kuhinja joj je strana planeta. Kad sam joj jednom ponudila da zajedno pravimo pitu, gledala me kao da sam joj predložila da idemo na Mars. „Ljiljana, ja stvarno ne znam kako vi to sve stignete. Ja jedva stignem kafu sebi napraviti prije posla“, rekla je, smijući se, ali meni nije bilo do smijeha. Nije stvar samo u hrani. Hrana je ljubav, toplina, dom. Hrana je ono što nas okuplja, što nas spaja. Kako da objasnim Milici da nije dovoljno samo voljeti Marka, već ga treba i nahraniti, zagrliti, pružiti mu osjećaj doma?

Sjećam se kad sam ja došla u Markovu porodicu, kako sam se trudila da sve bude po volji njegove majke. Učila sam recepte, pitala, zapisivala, griješila, ali nisam odustajala. Danas, kad gledam Milicu kako naručuje pizzu ili pravi instant supu iz kesice, srce mi se stegne. Ne osuđujem je, ali ne mogu da ne brinem. Šta će biti kad dođu djeca? Hoće li i njih hraniti sendvičima i gotovim jelima?

Jedne večeri, kad je Marko opet došao kasno, sjeli smo na balkon. „Mama, nemoj, molim te, pričati Milici ništa. Znam da nije kao ti, ali… Ona se trudi na svoj način. Samo, nekad mi fali tvoja supa, tvoja pita, tvoj glas u kuhinji“, rekao je tiho. Osjetila sam suze u očima. Nisam znala šta da kažem. Da li da mu kažem da je u pravu? Da li da ga tješim ili da ga guram nazad kući, Milici?

Sutradan sam odlučila da pozovem Milicu na kafu. „Milice, hajde da popijemo kafu, samo nas dvije“, predložila sam. Došla je, sjela, gledala u telefon. „Milice, znaš, kad sam bila tvojih godina, nisam znala ni jaje ispeći. Ali sam učila. Zbog Marka, zbog porodice. Znaš li da je on uvijek volio moju supu od povrća?“

Pogledala me, prvi put iskreno, bez osmijeha. „Ljiljana, ja… Ja se bojim da ću sve pokvariti. Moja mama nikad nije kuhala, uvijek smo jeli vani. Ne znam ni odakle da počnem. Marko mi nikad ništa ne kaže, ali znam da voli tvoju hranu. Ja… osjećam se kao da nisam dovoljno dobra.“

Tada sam prvi put vidjela Milicu onakvu kakva jeste – nesigurnu, izgubljenu, željnu da bude prihvaćena. „Milice, hajde da probamo zajedno. Ne moraš sve znati odmah. Dođi sutra, pravit ćemo supu. Ako pogriješiš, nema veze. Bitno je da probaš.“

Sutradan smo zajedno gulile krompir, sjeckale luk, smijale se kad je Milica zamalo isjekla prst. Marko je došao ranije s posla, zatekao nas u kuhinji. Pogledao nas je, pa se nasmijao prvi put nakon dugo vremena. „Šta to miriše?“, pitao je. „Tvoja žena pravi supu“, rekla sam ponosno. Milica je pocrvenjela, ali u očima joj je zasjala iskra.

Nije bilo savršeno. Supa je bila malo preslana, ali Marko je pojeo dva tanjira. Milica je bila sretna, ja sam bila sretna. Osjetila sam da se nešto mijenja. Nije stvar samo u hrani, već u tome da pokušamo razumjeti jedni druge, da damo šansu, da ne osuđujemo odmah.

Ali, nije sve išlo glatko. Bilo je dana kad bi Milica odustala, kad bi Marko opet dolazio kod mene, kad bi se svađali zbog sitnica. Jednom sam ih čula kako se raspravljaju u hodniku:

„Ne mogu ja biti tvoja mama!“, vikala je Milica.
„Ne tražim da budeš moja mama, samo želim da se osjećam kao kod kuće!“, odgovorio je Marko.

Stajala sam iza vrata, srce mi je lupalo. Da li sam ja kriva što sam Marka navikla na toplinu, na domaću hranu, na pažnju? Da li sam Milici stavila prevelik teret na leđa?

Dani su prolazili, trudili smo se svi. Ja sam naučila da pustim, da ne kontrolišem sve. Milica je naučila da pita, da proba, da ne odustaje. Marko je naučio da cijeni trud, da ne bježi od problema. Porodica nije savršena, ali je naša. I dalje ima dana kad Marko dođe gladan, kad Milica naruči pizzu, ali ima i dana kad zajedno pravimo pitu, kad se smijemo, kad osjetim onu toplinu doma koju sam mislila da smo izgubili.

Ponekad se pitam: Da li sam dobra majka ako pustim sina da odraste, da li sam dobra svekrva ako prihvatim snaju onakvu kakva jeste? Možda je to smisao porodice – da učimo jedni od drugih, da rastemo zajedno, da ne odustajemo. Šta vi mislite, gdje je granica između brige i miješanja? Da li sam ja pogriješila ili je ovo samo život, onakav kakav jeste na Balkanu?