Kad je stigao račun za svadbu: cijena ljubavi

“Ne možemo ti pomoći, Ana. Žao mi je, ali jednostavno ne možemo.” Majčin glas je bio tih, gotovo nečujan, ali svaka riječ mi je odzvanjala u ušima kao udarac. Stajala sam nasred dnevne sobe, mobitel mi je klizio iz ruke, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti. U tom trenutku, sve slike koje sam godinama slagala o svojoj svadbi – bijela haljina, cvijeće, smijeh, pjesma – raspršile su se kao balon od sapunice.

“Što je bilo, Ana?” upitao je Ivan, moj zaručnik, čim je vidio moj izraz lica. “Mama… ne mogu nam pomoći. Ni oni, ni tata. Kaže da je tata izgubio posao, da su krediti narasli, da jedva spajaju kraj s krajem.” Glas mi je drhtao, a suze su mi navirale na oči. Ivan je sjeo do mene, zagrlio me i šutio. Znao je da su moji roditelji uvijek bili ponosni, da su mi obećavali kako će mi prirediti svadbu iz snova, kao što su to učinili za moju sestru Mariju prije tri godine. Tada je sve bilo drugačije – tata je radio u Njemačkoj, mama je imala posao u školi, a sada… sada je sve nestalo.

“Ana, možemo mi to i sami. Nije bitno koliko će biti gostiju, ni kakva će biti sala. Bitno je da smo zajedno, zar ne?” Ivan je pokušavao biti pozitivan, ali znao sam da ga boli. Njegovi roditelji, Jasmina i Emir, nisu imali puno više. Živjeli su u malom stanu u Sarajevu, s penzijama koje su jedva pokrivale režije. I oni su nam rekli da ne mogu pomoći, ali su barem nudili podršku i toplu riječ. Moji roditelji su, s druge strane, osjećali sram, kao da su me iznevjerili.

“Ne mogu vjerovati da se ovo događa baš meni! Marija je imala svadbu za dvjesto ljudi, orkestar, fotografa, sve! A ja? Ja ću imati svadbu u podrumu, s deset ljudi i CD-om!” viknula sam, a Ivan je samo šutio. Znao je da nije vrijeme za raspravu.

Sljedećih dana, kuća je bila puna napetosti. Mama je šutjela, tata je izbjegavao pogledati me u oči. Marija je dolazila svaki dan, pokušavala me utješiti, ali njezine riječi su mi zvučale prazno. “Bitno je da se volite, Ana. Svadba je samo jedan dan, život je ono što slijedi.” Nisam joj mogla oprostiti što je ona dobila sve, a ja ništa.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u sobi, tata je pokucao na vrata. “Ana, mogu li ući?” Kimnula sam, ne gledajući ga. Sjeo je na rub kreveta, pogladio me po kosi. “Znam da si ljuta. I ja sam ljut na sebe. Ali vjeruj mi, da mogu, dao bih ti sve. Nije lako gledati te kako patiš. Znaš, kad sam bio tvojih godina, nisam imao ništa. Ni svadbu, ni poklone, ni pjesmu. Samo tvoju mamu i mene, i ljubav. I to nam je bilo dovoljno. Možda će i tebi biti.”

Nisam znala što da mu odgovorim. Osjećala sam se iznevjereno, ali i posramljeno što sam toliko vezana za materijalno. Ipak, nisam mogla pobjeći od osjećaja da sam manje vrijedna, da sam manje voljena.

Ivan i ja smo počeli planirati svadbu iz početka. Odbacili smo ideju o velikoj sali, skupim dekoracijama i bendu. Prijateljica iz djetinjstva, Lejla, ponudila je svoj mali restoran u Mostaru. “Bit će nas trideset, ali bit će srce na mjestu,” rekla je. Ivan je sam izradio pozivnice, a ja sam posudila haljinu od Marije. Sve je bilo skromno, ali iskreno.

No, problemi nisu prestali. Ivanova sestra, Amra, zamjerila mu je što nije pozvao više rodbine iz Bosne. “Kako možeš zaboraviti na tetku Azru i amidžu Mustafu? Oni su te odgajali!” Ivan je pokušavao objasniti da nemamo novca, ali ona nije htjela slušati. S druge strane, moja mama je plakala jer nije mogla pozvati svoje kolegice iz škole. “Svi će misliti da smo propali!” jecala je.

Jedne večeri, Ivan i ja smo se žestoko posvađali. “Možda bismo trebali sve otkazati! Možda nismo spremni za ovo!” viknula sam. On je šutio, a onda tiho rekao: “Ako je ovo dovoljno da nas slomi, što će biti kad dođu veći problemi?” Te riječi su me pogodile kao grom. Shvatila sam da je ovo test, ne samo naše ljubavi, nego i naše zrelosti.

Dan svadbe je došao. Kiša je padala kao iz kabla. Mama je obukla staru haljinu, tata je nervozno pušio pred restoranom. Ivan je bio blijed, ali nasmijan. Gosti su dolazili, donosili skromne poklone i puno zagrljaja. Nije bilo orkestra, ali Lejla je pustila našu omiljenu pjesmu s mobitela. Plesali smo, smijali se, plakali. U jednom trenutku, pogledala sam oko sebe i shvatila da imam sve što mi treba. Ljubav, obitelj, prijatelje.

Navečer, kad su svi otišli, Ivan i ja smo sjedili na klupi ispred restorana, mokri od kiše, ali sretni. “Znaš, Ana, možda je ovo bila najbolja svadba na svijetu,” rekao je. Pogledala sam ga i nasmijala se kroz suze. “Možda je. Možda je ovo bila naša prva velika pobjeda.”

Danas, kad se sjetim svega, pitam se: Je li vrijedilo proći kroz sve te svađe, suze i razočaranja zbog jednog dana? Ili je upravo ta borba učinila našu ljubav jačom? Što vi mislite – je li ljubav stvarno jača od svih prepreka?