Tišina mojih sinova

“Zašto ne dolaziš, Harise?” izgovaram tiho, dok mi ruke drhte nad starim mobitelom. Već treći put ove sedmice pokušavam nazvati svog najstarijeg sina, ali on se ne javlja. S druge strane kuće čujem smijeh svoje kćeri Lejle, koja s unukom pravi kolače. Njihova prisutnost mi je utjeha, ali praznina koju osjećam zbog odsutnosti sinova ne može se ničim popuniti.

Sjećam se dana kada je moj muž Emir otišao na onaj svijet, ostavivši me samu s petero djece. Bilo je to teško vrijeme, rat je tek završio, a Sarajevo je još uvijek mirisalo na dim i strah. Radila sam dva posla, čistila po školama i prodavala povrće na pijaci, samo da bih ih prehranila. Sjećam se kako sam Harisa, Amira i Dinu svako jutro budila prije zore, tjerala ih da uče, da budu bolji ljudi. “Majka je uvijek tu za vas, zapamtite to”, govorila sam im, dok sam im vezivala šalove oko vrata.

Godine su prolazile, djeca su rasla. Lejla i Azra, moje kćeri, uvijek su bile uz mene. Pomagale su mi u kući, brinule o meni kad sam bila bolesna. Sinovi su, međutim, s vremenom postali stranci. Haris je otišao u Njemačku čim je završio fakultet. Amir se zaposlio u Zagrebu, a Dino je ostao u Sarajevu, ali ga viđam samo kad mu nešto treba. “Mama, nemam vremena, posao, obaveze…”, uvijek isto.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, Lejla je došla tiho i sjela pored mene. “Mama, ne brini, mi smo tu. Znaš da te volimo.” Pogledala sam je i zaplakala. “Ali gdje su moji sinovi, Lejla? Gdje su nestali? Što sam pogriješila?” Lejla me zagrlila, ali nije imala odgovora.

Sjećanja mi naviru, sjećam se kako sam Harisa vodila kod doktora kad je imao upalu pluća, kako sam Amira tješila kad je prvi put pao ispit, kako sam Dinu nosila sendviče u školu jer je uvijek zaboravljao doručkovati. Sve sam im dala, sve što sam imala. A sada, kad mi najviše trebaju, njih nema.

Prošle zime sam pala i slomila kuk. Lejla i Azra su bile uz mene dan i noć, mijenjale mi zavoje, hranile me, tješile. Sinovi su poslali poruke: “Drži se, mama, brzo ćeš ozdraviti.” Haris je poslao novac iz Njemačke, Amir je nazvao jednom, Dino je došao na pet minuta i otišao. Osjećala sam se kao da sam im teret, kao da im je lakše kad me nema.

Ponekad se pitam jesam li ih previše gurala, jesam li bila prestroga. Možda sam ih previše štitila, pa su naučili da se udalje, da ne pokazuju osjećaje. Sjećam se kako je Emir znao reći: “Muškarci ne plaču, ne pokazuju slabost.” Možda sam i ja, nesvjesno, prenosila tu poruku.

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi ispred kuće, susjeda Fata mi je prišla. “Znaš, moja djeca su ista. Kćeri su uvijek tu, sinovi nestanu čim odrastu. Možda je to tako s muškom djecom.” Ali ja ne želim prihvatiti da je to sudbina. Želim vjerovati da još ima vremena da se nešto promijeni.

Pokušala sam razgovarati s Harisom kad je prošle godine došao na nekoliko dana. Sjeli smo u dnevnu sobu, a ja sam skupila hrabrost: “Haris, zašto mi se ne javljaš češće? Zašto ne dolaziš?” Pogledao me, izbjegavao moj pogled. “Mama, imam svoj život, posao, djecu… Znaš kako je to.” “Znam, sine, ali ja sam još uvijek tvoja majka. Fališ mi.” Nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima i otišao van.

Amir je još gori. On ne voli razgovarati o osjećajima. Kad ga nazovem, razgovor traje dvije minute. “Sve je u redu, mama, moram ići.” Dino je najmlađi, ali i najzatvoreniji. Kad ga pitam kako je, samo kaže: “Dobro sam.” Nikad ne priča o sebi, nikad ne pita kako sam ja.

Lejla i Azra su mi sve. One me slušaju, tješe, pomažu mi oko svega. Ali osjećam da nije pošteno prema njima da sav teret padne na njihova leđa. I one imaju svoje živote, svoje obitelji. Ponekad ih gledam kako se smiju, kako se šale sa mnom, i osjećam se zahvalno, ali i tužno. Jer znam da su one tu zato što osjećaju odgovornost, dok su moji sinovi negdje daleko, u svojim svjetovima.

Jedne noći, dok sam ležala budna, odlučila sam napisati pismo Harisu. “Dragi sine, znam da imaš svoj život, ali tvoja majka te voli i treba. Nedostaješ mi. Voljela bih da češće razgovaramo, da mi pričaš o sebi, da me pitaš kako sam. Znam da nisi više dijete, ali ja sam još uvijek tvoja majka.” Poslala sam pismo, ali nikad nisam dobila odgovor.

Dani prolaze, godine prolaze. Svaki put kad zazvoni telefon, nadam se da je jedan od njih. Ali najčešće je to Lejla ili Azra. Ponekad se pitam jesam li sama kriva za ovu tišinu. Jesam li ih previše voljela ili premalo? Jesam li ih naučila da je ljubav nešto što se podrazumijeva, pa je ne treba pokazivati?

Sinoć sam sjedila s Azrom na balkonu. Gledale smo zvijezde, a ona me pitala: “Mama, jesi li sretna?” Nisam znala što da odgovorim. Sretna sam što imam vas, ali srce mi je prazno zbog sinova. “Jesam, Azra, ali fali mi nešto. Fali mi njihova blizina, njihova riječ, njihov zagrljaj.” Azra me zagrlila i šapnula: “Možda će se jednog dana vratiti, mama. Možda će shvatiti koliko im značiš.”

Ali što ako ne shvate? Što ako ova tišina nikad ne prestane? Što ako sam zauvijek izgubila svoje sinove, ne zato što su otišli daleko, nego zato što sam ih, možda nesvjesno, naučila da se udalje?

Ponekad se pitam, dok gledam u prazno dvorište: koliko riječi ostane neizgovoreno između majke i sina? I može li se ta tišina ikada premostiti?