„Ovo nije hotel!” – Kako mi je porodica oduzela mir na jezeru i zašto sam morala naučiti reći „ne”

„Ana, pa zar nemaš još jednu deku? Ovdje je uvijek hladnije nego u stanu!” – vikala je moja sestra Marija dok je otvarala ormar bez pitanja, kao da je ovo njezin dom, a ne moj. Stajala sam u kuhinji, gledala kroz prozor na maglovito jezero i osjećala kako mi srce lupa od nelagode. Nije prošlo ni mjesec dana otkako smo se Ivan i ja preselili iz Zagreba u ovu malu kuću na obali, a već sam imala osjećaj da sam izgubila ono za čim sam najviše žudjela – mir.

Ivan je sjedio za stolom, pokušavajući čitati novine, ali nije mogao sakriti nervozu. „Marija, možeš li barem pitati prije nego što kopaš po stvarima?” rekao je tiho, ali odlučno. Marija je samo slegnula ramenima. „Ma daj, pa mi smo obitelj. Nećeš valjda biti takav domaćin?”

Zadnjih tjedana, naša kuća je postala nešto između hostela i javne čekaonice. Prvo su došli moji roditelji iz Rijeke, s punim prtljažnikom hrane i savjeta. „Ana, nisi dobro posadila rajčicu, trebaš dublje kopati”, govorila je mama dok je već prekopavala moj vrt. Tata je, naravno, odmah popravljao ogradu, iako sam ga molila da pričeka dok ne dobijemo dozvolu od općine. Nije prošlo ni dva dana, a već su najavili dolazak Ivanovi roditelji iz Osijeka. „Znate, mi bismo mogli ostati tjedan dana, da se malo odmorimo od gradske vreve”, rekla je njegova mama, a ja sam se nasmiješila, iako sam iznutra vrištala.

Svaki vikend netko je dolazio. Brat Luka s djecom, koja su trčala po kući i ostavljala mrvice i igračke posvuda. Tetka Ruža, koja je uvijek imala nešto za prigovoriti: „Ova sofa ti je premekana, a zavjese su ti previše tamne.” Čak je i susjed Dragan, kojeg jedva poznajem, počeo svraćati „na kavu”, ali ostajao bi satima, pričajući o svojim problemima s automobilom.

Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati, Ivan je šapnuo: „Ana, jesi li sigurna da smo napravili pravu stvar? Ovdje nema mira, a ti si stalno na rubu suza.” Nisam znala što reći. Oduvijek sam bila ona koja sve rješava, koja nikad ne odbija pomoć, koja uvijek sluša i trpi. Ali sada sam osjećala kako se gušim u vlastitom domu.

Sljedeće jutro, dok sam kuhala kavu, mama je već bila u dvorištu, razgovarala s Ivanovom mamom o tome kako bi trebalo proširiti terasu. „Ana, znaš, kad bi malo više otvorila prostor, mogli bismo svi stati za stol”, dovikivala je. Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam željela proširivati ništa – željela sam samo da svi odu, barem na nekoliko dana.

Tog dana, kad su svi otišli na šetnju, sjela sam na klupu uz jezero i pustila suzama da teku. Sjećam se kako sam gledala u vodu i pitala se: „Zašto ne mogu jednostavno reći da mi je dosta? Zašto je tako teško reći ‘ne’ ljudima koje volim?”

Navečer, kad su se svi vratili, skupila sam hrabrost. „Molim vas, možemo li razgovarati?” Glas mi je drhtao, ali nisam odustala. „Znam da ste svi ovdje s dobrim namjerama, ali meni i Ivanu treba malo mira. Ovo nije hotel. Ovo je naš dom. Molim vas, najavite se prije dolaska i nemojte dolaziti svaki vikend.”

Nastala je tišina. Mama me gledala kao da sam je ošamarila. Ivanova mama je spustila pogled. Marija je odmah počela: „Pa dobro, ako ti smetamo, reci odmah!” Osjetila sam kako mi se grlo steže, ali nisam popustila. „Ne smetate mi, ali trebam svoj prostor. Trebam vrijeme za sebe, za nas.”

Nakon tog razgovora, stvari su se promijenile. Neki su se uvrijedili, neki su me razumjeli. Mama mi je kasnije poslala poruku: „Znam da ti nije lako, ali ponosna sam što si rekla što ti treba.” Ivanova mama je prestala dolaziti nenajavljeno, a brat Luka je počeo pitati prije nego što bi doveo djecu. Kuća je napokon postala ono što sam željela – mjesto mira, ali i mjesto gdje sam naučila da ljubav ne znači uvijek reći „da”.

Ponekad, dok sjedim uz jezero i gledam odsjaj sunca na vodi, pitam se: „Zašto nam je tako teško postaviti granice onima koje najviše volimo? I koliko puta još moram ponoviti ‘ne’ da bih sačuvala svoj mir?”