Kad istina boli: Priča o Magdinoj borbi za pravdu u Zagrebu

“Stani! Gdje ideš?” povikao je jedan od policajaca dok sam žurila prema tramvajskoj stanici na Savskoj. Srce mi je preskočilo. Bilo je kasno, oko jedanaest navečer, i samo sam htjela doći kući nakon napornog dana na poslu. “Imate li osobnu?” pitao je drugi, dok su mi prilazili preblizu, kao da sam već nešto skrivila. Ruke su mi drhtale dok sam kopala po torbi. “Zašto me zaustavljate? Nisam ništa napravila,” uspjela sam izustiti, ali moj glas je zvučao slabije nego što sam željela.

“Rutinska kontrola,” odgovorio je prvi, ali pogled mu je bio hladan, gotovo preziran. Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. U tom trenutku, sve što sam ikada čitala o pravima građana, o tome kako policija ne smije zloupotrebljavati ovlasti, činilo se dalekim i besmislenim. Bila sam sama, žena, kasno navečer, i nitko nije stao da pita što se događa. “Imate li nešto protiv da pretražimo vašu torbu?” pitao je drugi, a ja sam znala da nemam izbora. Ako kažem ne, bit će još gore. Ako kažem da, osjećat ću se još poniženije.

“Samo izvolite,” promrmljala sam, i gledala kako prevrću moje stvari – knjigu, ključeve, maramicu, stari mobitel. Nisu našli ništa, naravno. “Možete ići,” rekli su, kao da mi čine uslugu. Hodala sam dalje, ali noge su mi klecale. Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati na ulici. Nisam htjela da me vide slomljenu.

Kod kuće me čekala mama, Mirjana. “Što je bilo, Magda? Izgledaš kao da si vidjela duha,” pitala je, ali nisam mogla odmah govoriti. Sjela sam za stol, gledala u prazno, a ona je sjela do mene i uzela me za ruku. “Policija me zaustavila. Bez razloga. Pretražili su mi torbu. Osjećam se… prljavo, poniženo. Kao da sam kriminalac,” izgovorila sam napokon, a glas mi je zadrhtao. Mama je uzdahnula, pogladila me po kosi. “Znam, dušo. I meni se to dogodilo kad sam bila mlada. Samo što tada nisi smio ni pitati zašto. Sad barem možeš pričati o tome.”

Ali što vrijedi pričati, kad se ništa ne mijenja? Sutradan sam ispričala sve kolegici s posla, Ivani. “Ma daj, Magda, možda su samo radili svoj posao. Znaš kakva je situacija, stalno neki incidenti po gradu,” rekla je, ali u njenom glasu nije bilo suosjećanja. Osjetila sam kako se zid diže između nas. “Nije stvar u tome, Ivana. Nije stvar u meni, nego u tome kako se ponašaju prema ljudima. Kao da smo svi potencijalni kriminalci. Kao da nemamo pravo na dostojanstvo.”

Navečer sam dugo razmišljala. Trebam li prijaviti policajce? Ima li to smisla? Sjećala sam se priča iz djetinjstva, kako je moj otac, Ante, izgubio posao jer se zamjerio šefu koji je bio dobar s lokalnim moćnicima. “U ovoj zemlji, Magda, pravda je često samo riječ na papiru,” govorio je. Ali ja nisam htjela šutjeti. Pisala sam pritužbu, opisala sve što se dogodilo, i poslala je na e-mail adresu policijske uprave. Dva tjedna kasnije dobila sam odgovor: “Nakon provedene interne kontrole, utvrđeno je da nije bilo nepravilnosti u postupanju službenih osoba.”

Bijes me preplavio. Osjećala sam se još bespomoćnije nego prije. “Znaš, Magda, možda je bolje da pustiš to. Nećeš ništa postići, samo ćeš si napraviti probleme,” rekla je baka Ljubica kad sam joj ispričala što sam napravila. “Ali, bako, ako svi šutimo, ništa se nikad neće promijeniti!” viknula sam, a ona je samo slegnula ramenima. “Ti si mlada, imaš pravo boriti se. Samo pazi da ne izgubiš sebe u toj borbi.”

Dani su prolazili, ali osjećaj nepravde nije nestajao. Počela sam čitati o sličnim slučajevima, o ljudima koji su doživjeli još gore stvari. Na forumima sam našla priče djevojaka iz Splita, Sarajeva, Osijeka… Sve iste riječi: strah, sram, nemoć. U meni se rađala nova snaga. Prijavila sam se za volontiranje u udruzi za ljudska prava. Na prvom sastanku upoznala sam Amru iz Sarajeva, koja je prošla kroz još goru situaciju. “Nisam šutjela. I neću. Ako mi uzmu glas, uzet će mi sve,” rekla je. Te riječi su mi odzvanjale u glavi.

Jedne večeri, dok sam sjedila s mamom i bratom Ivanom, povela se rasprava. “Magda, zašto stalno provociraš? Zar ne možeš biti kao svi drugi?” pitao je Ivan, nervozno lupkajući prstima po stolu. “Ne provociram, Ivane. Samo želim da nas tretiraju kao ljude. Zar je to previše?” odgovorila sam, ali on je odmahnuo rukom. “Svi znamo kako stvari funkcioniraju. Tko se buni, taj najgore prođe.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svima koji su šutjeli, o svima koji su se bojali. I o onima koji su ipak progovorili. Jesam li ja dovoljno hrabra? Ili sam samo još jedna koja će na kraju odustati? Sljedećeg dana, na tramvajskoj stanici, vidjela sam kako policajci zaustavljaju mladića tamnije puti. Ljudi su prolazili, nitko nije stao. Prišla sam bliže, srce mi je tuklo kao ludo. “Oprostite, mogu li znati zašto ga zaustavljate?” pitala sam, glasom koji je drhtao, ali bio jasan. Policajci su me pogledali iznenađeno. “Nije vaša stvar, gospođice,” odbrusio je jedan. “Ali jest. Svi smo mi vaša stvar. Svi smo mi građani ovog grada.”

Mladić me pogledao s nevjericom, ali i zahvalnošću. Policajci su ga pustili. Otišla sam dalje, ali ovaj put nisam osjećala sram. Osjećala sam ponos. Možda ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti jedan trenutak. Možda ne mogu pobijediti sustav, ali mogu biti glas za one koji ga nemaju.

Ponekad se pitam: koliko nas još mora šutjeti prije nego što nešto pukne? Koliko nas mora biti poniženo da bismo rekli – dosta je? Što biste vi napravili na mom mjestu?