Kad je troje postalo previše: Priča o neočekivanom rastanku

“Ne mogu više, Alma. Ovo je previše za mene.” Emir je sjedio na rubu kreveta, glave pognute, ruku stisnutih u šake. Njegov glas bio je tih, ali u toj tišini spavaće sobe odjekivao je kao grom. Držala sam u ruci test na trudnoću, onaj isti koji sam prije nekoliko sati gledala s osmijehom i suzama radosnicama. Treće dijete. Treća prilika za još više ljubavi, još više smijeha u našem malom stanu na Grbavici. Nisam ni slutila da će baš ta vijest biti početak kraja.

“Emire, molim te, nemoj tako. Zajedno smo prošli kroz toliko toga. Zar stvarno misliš da ne možemo i ovo?” pokušala sam ga dozvati, ali on je samo odmahnuo glavom. “Alma, ti znaš da jedva izlazimo na kraj s Lejlom i Tarikom. Krediti, posao, tvoja mama koja stalno dolazi i prigovara… Sad još jedno dijete? Ne mogu, stvarno ne mogu.”

U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je hladnoća. Kao da mi je netko izbio tlo pod nogama. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, kako smo sanjali o velikoj porodici, o kući s dvorištem i psom. Sjetila sam se i svih onih noći kad smo zajedno brojili zadnje marke, kad smo se smijali jer smo imali jedno drugo. A sada, kad sam mu trebala najviše, on je bio spreman otići.

“Znaš li ti koliko sam se bojala reći ti ovo?” prošaptala sam. “Znaš li koliko sam se nadala da ćeš me zagrliti i reći da ćemo uspjeti, kao uvijek?”

Emir je ustao, prošao rukom kroz kosu i pogledao kroz prozor. “Alma, ne mogu više biti taj koji uvijek mora biti jak. Umoran sam. Svaki dan na poslu slušam prijetnje otkazom, kući dolazim i osjećam se kao stranac. Djeca me jedva vide. A sad još jedno dijete… Ne mogu.”

Te noći nisam spavala. Ležala sam budna, slušala kako kiša udara po prozoru i razmišljala gdje smo pogriješili. Je li to stvarno previše? Je li ljubav zaista dovoljna kad život postane težak?

Sljedećih dana Emir je bio odsutan, šutljiv. Djeca su osjećala napetost, Lejla me pitala zašto tata više ne dolazi po nju u vrtić. Nisam imala odgovora. Moja mama je, naravno, odmah primijetila da nešto nije u redu. “Alma, dijete, šta se dešava?” pitala je dok je rezala povrće za ručak. “Ništa, mama, samo sam umorna,” slagala sam, ali ona je znala bolje.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, Emir je spakovao torbu. “Idem kod brata. Treba mi vremena da razmislim.” Nisam ga pokušala zaustaviti. Samo sam sjedila na kauču, gledala ga kako odlazi i osjećala se kao da mi je netko iščupao srce.

Dani su prolazili, a ja sam pokušavala biti jaka zbog djece. Lejla je imala temperaturu, Tarik je plakao jer mu je falio tata. Ja sam išla na posao, kuhala, čistila, išla na kontrole kod ginekologa – sve sama. Ponekad bih se uhvatila kako stojim pred ogledalom i ne prepoznajem ženu koja me gleda. Umorna, s podočnjacima, ali još uvijek s onom iskrom u očima koja nije htjela nestati.

Jednog dana, Emir je došao. Sjeo je za kuhinjski stol, gledao me dugo, a onda rekao: “Alma, ne mogu se vratiti. Ne mogu biti otac još jednom djetetu. Ne mogu biti muž kakvog zaslužuješ. Oprosti.”

Nisam plakala. Samo sam kimnula glavom. “Znaš li koliko si me povrijedio? Znaš li da si mi slomio srce? Ali znaš šta, Emire? Ja ću ovo dijete roditi. I odgojit ću ga, kao i Lejlu i Tarika. Neću odustati.”

Nakon toga, sve je postalo rutina. Razvod, podjela stvari, dogovori oko djece. Ljudi su šaputali iza leđa, susjede su me gledale s mješavinom sažaljenja i osude. “Tri djece, sama, jadna Alma,” govorile su. Ali ja nisam htjela biti jadna. Htjela sam biti hrabra, zbog sebe i zbog njih.

Moja mama je bila moj oslonac. “Dijete, život ti je dao težak put, ali ti si jaka. Sjeti se ko si i odakle dolaziš,” govorila mi je dok mi je držala ruku. Ponekad bih noću plakala, tiho, da djeca ne čuju. Ali svako jutro bih ustala, obukla osmijeh i krenula dalje.

Kad je došao dan poroda, bila sam sama u bolnici. Sestre su bile ljubazne, ali osjećala sam se izgubljeno. Kad sam prvi put ugledala svoju malu Amru, znala sam da je vrijedilo. Držala sam je u naručju i šaptala joj: “Ti si moje čudo. Tvoja braća i sestra te već vole.”

Emir je došao vidjeti Amru tek nakon nekoliko dana. Donio je plišanog medu i nespretno je držao. Vidjela sam tugu u njegovim očima, ali i olakšanje što nije više dio naše svakodnevnice. Nismo puno pričali. Samo smo gledali Amru kako spava.

Godine su prolazile. Djeca su rasla, ja sam napredovala na poslu, preselili smo se u manji stan. Nije bilo lako, ali bilo je naše. Naučila sam da mogu sama, da nisam manje vrijedna jer sam samohrana majka. Naučila sam da ljubav ne zavisi od broja ljudi za stolom, nego od topline u srcu.

Ponekad, kad navečer sjedim na balkonu i gledam svjetla grada, pitam se: Je li troje zaista previše? Ili je previše samo kad ljubav nestane? Možda je najveća hrabrost ostati i kad svi drugi odu. Šta vi mislite, je li bolje ostati zbog djece ili otići kad više nema snage za zajedništvo?