Kako sam pobjegla iz vlastitog doma: Priča o bijegu, krivnji i majčinoj mržnji

“Jesi li ti uopće čovjek, Ivana? Kako možeš ostaviti svog brata da trune, a mene da crknem od muke?” Majčin glas je parao tišinu sobe, a ja sam stajala na vratima s ruksakom na leđima, srce mi je tuklo kao ludo. Nisam mogla više. Svaka riječ, svaki pogled, svaki uzdah u toj kući bio je težak kao kamen. Gledala sam u pod, pokušavajući ne zaplakati, ali suze su već klizile niz obraze. “Mama, ne mogu više…” promrmljala sam, ali ona me nije ni čula. Ili nije htjela čuti. “Sram te bilo! Da imaš imalo duše, ostala bi!”

Tog jutra, nakon što sam položila zadnji ispit na maturi, znala sam da je vrijeme. Spakirala sam nekoliko majica, stare traperice, bilježnicu i mobitel. Brat je ležao u krevetu, blijed, s pogledom koji je molio za pomoć, ali i on je znao da više ne mogu. “Ivana, nemoj ići…” šapnuo je, ali nisam imala snage ni da ga pogledam. “Volim te, Luka,” prošaptala sam i zatvorila vrata za sobom, osjećajući se kao najgora sestra na svijetu.

Prva noć izvan kuće bila je najgora. Spavala sam kod prijateljice, Lejle, koja me dočekala raširenih ruku. “Znaš da možeš ostati koliko god treba,” rekla je, ali ja sam znala da ne mogu zauvijek biti teret. Lejla je imala svoju porodicu, svoje probleme. Njena mama, teta Sanja, pravila je čaj i gledala me s tugom. “Ivana, jesi li sigurna da je ovo jedini način?” pitala je tiho. Nisam znala što da odgovorim. Nisam bila sigurna ni u što.

Poruke su počele stizati već iste večeri. Prvo s poznatog broja: “Vratit ćeš se na koljenima, prokletnice!” Onda s nepoznatog: “Nadam se da ćeš umrijeti sama kao pas!” Svaka poruka bila je kao udarac. Blokirala sam broj za brojem, ali ona je uvijek nalazila način. Nekad bi poslala samo psovke, nekad bi mi poželjela bolest, smrt, nesreću. “Neka ti se dogodi isto što i Luki, pa da vidiš kako je kad te svi ostave!”

Pitala sam se, noćima, je li moguće da majka može toliko mrziti vlastito dijete. Je li moguće da sam ja toliko loša osoba? Lejla me tješila: “Nisi ti kriva što je Luka bolestan. Nisi ti kriva što tvoja mama ne zna drugačije.” Ali osjećaj krivnje me proganjao. Sjećala sam se dana kad je Luka prvi put završio u bolnici. Mama je tada plakala, a ja sam joj držala ruku. “Moramo biti jake, Ivana,” govorila je tada. Ali s vremenom, njena snaga se pretvorila u bijes, a bijes u mržnju. Sve što nije valjalo u našem životu, svalila je na mene.

Jedne večeri, dok sam sjedila na klupi u parku, stigla je nova poruka: “Zar ti nije žao što si sestru izdala? Zar ti nije žao što si mene ostavila samu?” Nisam znala što da odgovorim. Nisam imala snage ni za suze. Samo sam sjedila i gledala u tamu, pitajući se ima li ovo ikakvog smisla.

Pokušala sam naći posao. Prvo sam radila u pekari, onda u kafiću. Svaki dan bio je borba. Ljudi su dolazili, naručivali kavu, smijali se, a ja sam se pitala kako mogu biti tako bezbrižni. Svaki put kad bi zazvonio mobitel, srce bi mi preskočilo. Bojala sam se otvoriti poruku, bojala sam se da ću opet pročitati nešto što će me slomiti. Nekad sam sanjala da se vraćam kući, da me mama grli, da Luka ozdravi. Ali svaki put bih se probudila u suzama.

Jednog dana, dok sam čistila stolove, u kafić je ušla starija žena. Gledala me dugo, a onda prišla. “Ti si Ivana, zar ne?” upitala je. Prepoznala sam je – bila je to susjeda iz naše zgrade, teta Zora. “Tvoja mama je loše. Svi pričaju po zgradi. Kažu da si je ostavila samu s Lukom. Znaš, nije lako biti majka.” Pogledala sam je, a suze su mi navrle na oči. “Znam, teta Zora. Ali ni meni nije lako biti kćer.”

Nakon toga sam nekoliko dana razmišljala da se vratim. Možda sam stvarno pogriješila. Možda sam sebična. Ali svaki put kad bih zamislila povratak, sjetila bih se majčinih riječi, njenog pogleda, njenog bijesa. Nisam imala snage. Pisala sam Luki poruke, ali on nije odgovarao. Možda mu je mama zabranila. Možda me i on mrzi.

Lejla me pokušavala oraspoložiti. “Ivana, moraš misliti na sebe. Ako se ti slomiš, nikome nećeš pomoći. Tvoja mama ima svoje demone. Ti nisi odgovorna za njenu sreću.” Ali kako da ne osjećam odgovornost? Kako da ne osjećam krivnju kad sam odrasla u zemlji gdje je porodica sve, gdje se očekuje da žrtvuješ sebe za druge? Sjećam se kako su mi u školi govorili da je najvažnije biti dobar čovjek, da pomažeš, da ne okrećeš leđa. A ja sam okrenula leđa vlastitoj porodici.

Jedne noći, dok sam ležala budna, stigla je još jedna poruka: “Nadam se da ćeš patiti do kraja života!” Nisam više plakala. Samo sam gledala u ekran, osjećajući prazninu. Pitala sam se, što ako je ona u pravu? Što ako stvarno zaslužujem patnju?

Mjeseci su prolazili. Našla sam bolji posao, iznajmila sobu. Počela sam polako graditi novi život. Ali rana je ostala. Svaki put kad bih vidjela majku s djetetom na ulici, srce bi mi se stegnulo. Svaki put kad bih čula ime Luka, oči bi mi se napunile suzama. Ponekad bih sjela na tramvaj i vozila se do našeg kvarta, gledala u prozore naše zgrade, ali nisam imala hrabrosti ući.

Jednog dana, dok sam sjedila u parku, prišla mi je djevojčica i pitala: “Zašto plačeš, teta?” Pogledala sam je i nasmiješila se kroz suze. “Ponekad ljudi plaču jer im je teško, ali to ne znači da su loši.” Djevojčica je klimnula glavom i otrčala dalje. Pomislila sam, možda nisam loša. Možda sam samo čovjek koji pokušava preživjeti.

I sada, dok pišem ovu priču, pitam se – ima li oprosta za mene? Ima li nade da ću jednog dana moći oprostiti sebi? Ili ću zauvijek ostati ona koja je pobjegla? Može li se ikada pronaći mir kad te vlastita majka proklinje, a ti samo želiš živjeti? Što biste vi učinili na mom mjestu?