U kavezu srama: Priča o razvodu u Hrvatskoj

“Gledaj je, ni sad ne može priznati što je napravila!” Ivanov glas odjekivao je sudnicom, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore. Sjedila sam ukočeno, ruku stisnutih u krilu, pokušavajući ne zaplakati pred sucem, odvjetnicima i onih nekoliko znatiželjnih susjeda koji su se nekako uvukli u prostoriju. “Nisam ja kriva što si ti nezadovoljna svojim životom!” nastavio je, a ja sam osjetila kako mi se grlo steže. Pogledala sam prema svojoj sestri, Marini, koja je sjedila iza mene, ali njezin pogled bio je spušten, kao da se i ona srami mene.

Sve je počelo prije dvije godine, kad sam prvi put Ivanu rekla da više ne mogu tako. Da ne mogu svako jutro ustajati s knedlom u grlu, slušati njegove prigovore zbog hladne kave, neispeglane košulje, djece koja su preglasna. “Ana, ti si uvijek bila preosjetljiva,” govorila mi je mama, “žene moraju trpjeti, tako je to kod nas.” Ali ja više nisam mogla. Kad sam mu rekla da želim razvod, prvo me pogledao kao da sam poludjela, a onda je počeo vikati. Djeca, Luka i Petra, sakrila su se u svoju sobu, a ja sam prvi put osjetila olakšanje što sam izgovorila naglas ono što me godinama gušilo.

Ali olakšanje nije dugo trajalo. Ivan je odmah otišao kod svojih roditelja, a oni su, naravno, stali na njegovu stranu. “Ana je uvijek bila čudna, nikad nije bila prava žena za našeg Ivana,” govorila je njegova majka susjedama na tržnici. U malom gradu kao što je naš, glasine se šire brže od vatre. U trgovini su me počeli gledati ispod oka, prijateljice su se prestale javljati na telefon. Čak je i Marina, koja je uvijek bila uz mene, počela izbjegavati razgovor o razvodu. “Znaš kako ljudi pričaju…” šaptala je.

Najgore je bilo s djecom. Luka je imao deset godina, Petra osam. “Zašto tata ne živi više s nama?” pitala me Petra jedne večeri, dok sam joj pokušavala pročitati priču za laku noć. “Zato što mama i tata više nisu sretni zajedno, ali vas oboje jako volimo,” odgovorila sam, osjećajući kako mi suze naviru. Luka je bio tiši, povučeniji. Počeo je dobivati lošije ocjene u školi, a učiteljica me pozvala na razgovor. “Možda bi bilo dobro da razgovarate s nekim stručnjakom,” predložila je, ali ja nisam imala snage ni novca za to.

Ivan je sve više okretao djecu protiv mene. “Mama je kriva što više nismo svi zajedno,” govorio im je, a ja sam to saznala tek kad sam čula Petru kako to ponavlja svojoj prijateljici u parku. Srce mi se slomilo. Počela sam sumnjati u sebe, u sve odluke koje sam donijela. Je li stvarno bolje biti nesretan cijeli život, samo da bi djeca imala “normalnu” obitelj? Je li sramota biti žena koja se usudi reći da joj je dosta?

Na poslu su me počeli izbjegavati. Šefica, gospođa Kovačević, jednom mi je u prolazu dobacila: “Nadam se da privatni problemi neće utjecati na tvoju učinkovitost.” Osjećala sam se kao da hodam kroz maglu, kao da sam nevidljiva, a opet svi bulje u mene. Jedino mjesto gdje sam mogla disati bio je mali balkon mog stana, gdje bih navečer pila kavu i gledala svjetla grada. Tada bih se pitala: “Hoće li ovo ikad proći? Hoću li ikad opet biti svoja?”

Ivan je na sudu bio neumoljiv. “Ana je nestabilna, nije sposobna brinuti se za djecu,” govorio je, a ja sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. Moj odvjetnik, gospodin Radić, pokušavao je smiriti situaciju, ali Ivan je bio uporan. “Svi znaju kakva je ona. Pogledajte samo kako je završila!”

Nakon ročišta, Marina me dočekala ispred suda. “Ana, možda bi trebala malo popustiti. Znaš, ljudi pričaju…” Pogledala sam je, osjećajući kako mi se suze slijevaju niz lice. “Zar ti stvarno misliš da sam ja kriva za sve ovo?” pitala sam je tiho. Nije odgovorila, samo je slegnula ramenima.

Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam za kuhinjski stol i gledala stare fotografije. Na jednoj smo svi zajedno na moru, smijemo se, izgledamo sretno. Pitala sam se gdje je nestala ta sreća, kad smo se izgubili. Je li to bila samo iluzija? Ili sam ja ta koja je sve uništila?

Sljedećih tjedana, život je postao rutina preživljavanja. Djeca kod mene, pa kod Ivana. Pogledi susjeda, šaputanja na ulici. Jednog dana, dok sam čekala Luku ispred škole, prišla mi je Ivana, majka iz razreda. “Znaš, Ana, nije lako biti samohrana majka. Ali ako ti treba pomoć, tu sam.” Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam da nisam potpuno sama. Zahvalila sam joj, a ona me zagrlila. Taj zagrljaj bio je kao tračak svjetla u tami.

Ipak, najteže su bile noći. Kad bi tišina postala preglasna, a misli nezaustavljive. “Možda sam stvarno pogriješila. Možda sam trebala šutjeti, trpjeti, kao što su to radile generacije žena prije mene,” razmišljala sam. Ali onda bih se sjetila Luki i Petre, njihove tuge kad smo svi bili zajedno, ali nesretni. Sjetila bih se sebe, onakve kakva sam bila prije braka – nasmijana, puna snova.

Prošlo je nekoliko mjeseci od razvoda. Grad je i dalje šaputao, ali ja sam naučila hodati uzdignute glave. Djeca su se polako navikavala na novu stvarnost. Luka je opet počeo igrati nogomet, Petra je crtala slike na kojima smo nas troje – mama, Luka i Petra. Bez tate. Ponekad me zaboli, ali znam da je to naš novi početak.

Jedne večeri, dok sam s Marinom pila čaj na balkonu, pitala me: “Ana, da možeš vratiti vrijeme, bi li opet sve isto napravila?” Pogledala sam je i, prvi put bez suza, rekla: “Bi. Jer sam napokon slobodna. I jer djeca zaslužuju majku koja zna voljeti sebe.”

Ponekad se još uvijek pitam – hoće li me ljudi ikad prestati osuđivati? Hoće li žene u našim gradovima ikad moći slobodno reći: dosta je? Ili ćemo zauvijek ostati zatočene u kavezu srama koji su nam drugi izgradili? Što vi mislite – ima li nade za novi početak kad ti svi okrenu leđa?