Dosta mi je muževe sestre – svaka subota je ista noćna mora

„Opet dolazi?“, upitala sam Filipa dok je nervozno prebirao po mobitelu, izbjegavajući moj pogled. Subota je, 17:30, i već znam što slijedi. Ivana, njegova sestra, opet će provesti cijelu večer kod nas, kao i svake subote zadnjih deset godina. „Ma, znaš da joj je teško otkad je ostala sama…“, promrmljao je, ali ja sam već osjetila kako mi se želudac steže. Nije mi teško zbog njezine tuge, nego zbog osjećaja da sam ja u vlastitom domu – gost.

Sjećam se prvih godina braka, kad sam još imala strpljenja. Ivana je tada bila vesela, uvijek spremna na šalu, ali i tada je znala biti naporna. Dolazila bi nenajavljeno, sjedila do kasno, pričala o svojim problemima, a Filip bi joj uvijek ugađao. „To je moja sestra, ona nema nikoga osim mene“, govorio bi. I ja sam to razumjela. Ali sada, nakon toliko godina, osjećam da više ne mogu. Svaka subota je ista – Ivana dolazi oko šest, donese neku tortu iz Lidla, sjedi za stolom, komentira moj ručak, moj izgled, moj posao. „A ti još uvijek radiš u onoj školi? Pa zar nisi rekla da ćeš tražiti nešto bolje?“, upita me prošli vikend, a ja sam samo stisnula zube. Filip je šutio. Nikad ne stane na moju stranu.

Jedne subote, kad je Ivana otišla, sjela sam nasuprot Filipa. „Znaš li ti koliko mi ovo smeta?“, pitala sam ga, glas mi je drhtao. „Ne mogu više, Filip. Osjećam se kao da sam višak u vlastitoj kući.“ On je samo slegnuo ramenima. „Preuveličavaš. To je moja sestra. Pa nije da dolazi svaki dan.“

Ali meni je bilo dosta. Počela sam izbjegavati vlastiti dom subotom. Odlazila bih kod prijateljice Mirele, šetala po Jarunu, sjedila sama u kafiću, samo da ne moram slušati Ivanine komentare i gledati kako Filip postaje netko drugi u njezinoj blizini – poslušan, nasmijan, spreman na sve njezine prohtjeve. Jednom sam ga pitala: „Zašto joj ne kažeš da nam treba malo mira? Da želimo biti sami?“ Pogledao me kao da sam rekla nešto strašno. „Ne mogu joj to napraviti. Znaš da je osjetljiva.“

Počela sam se pitati jesam li ja ovdje višak. Moja svekrva, Marija, često bi me zvala i pitala: „Jel’ Ivana opet kod vas? Znaš, ona je uvijek bila osjetljiva, a ti si jaka, ti to možeš izdržati.“ Kao da je to moja dužnost – izdržati. Nitko ne pita kako je meni. Nitko ne vidi kako se osjećam kad Ivana sjedi na mom mjestu za stolom, kad komentira kako sam posložila knjige, kad mi uzme šalicu iz ruke i kaže: „Daj, pusti, ja ću to bolje.“

Jedne večeri, kad sam se vratila iz šetnje, zatekla sam Ivanu i Filipa kako gledaju stare albume. Smijali su se, prisjećali djetinjstva, a ja sam stajala na vratima, neprimijećena. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam ljubomorna na njihovu bliskost, ali osjećam se kao uljez. Kao da sam ja ta koja remeti njihov svijet.

Pokušala sam razgovarati s Ivanom. „Ivana, znaš, bilo bi lijepo da nekad provedemo vikend sami, Filip i ja. Znaš, kao par.“ Pogledala me s podsmijehom. „Pa što, smetam vam? Znaš da Filipu treba društvo, ti si uvijek tako ozbiljna.“

Te riječi su me zaboljele više nego što bih htjela priznati. Počela sam sumnjati u sebe. Možda sam stvarno previše ozbiljna, možda nisam dovoljno zabavna, možda Filipu treba netko poput Ivane, netko tko ga nasmijava, tko ga podsjeća na djetinjstvo. Ali onda se sjetim svih onih trenutaka kad sam bila tu za njega, kad sam ga tješila nakon napornog dana, kad sam ga bodrila da promijeni posao, kad sam mu bila oslonac. Zar to ništa ne vrijedi?

Jednog dana, odlučila sam otići kod psihologinje. Ispričala sam joj sve – o Ivani, o Filipu, o osjećaju da sam nevidljiva. „Morate postaviti granice“, rekla mi je. „Vaš dom je i vaš prostor. Imate pravo na mir.“ Ali kako postaviti granice kad te nitko ne čuje? Kad tvoj muž misli da si ti problem, a njegova sestra žrtva?

Počela sam pisati dnevnik. Svaku subotu, kad Ivana dođe, zapišem kako se osjećam. Nekad bijesno, nekad tužno, nekad rezignirano. Jedne večeri, nakon što je Ivana otišla, Filip je pronašao moj dnevnik. Čitao je u tišini, a ja sam stajala iza vrata, srce mi je lupalo. Kad je završio, pogledao me i rekao: „Nisam znao da ti je toliko teško.“ Prvi put nakon deset godina, vidjela sam suze u njegovim očima.

Te večeri smo dugo razgovarali. Rekla sam mu sve – kako se osjećam, koliko mi nedostaje naš mir, koliko mi smeta što nikad ne stane na moju stranu. Filip je šutio, ali sam vidjela da ga boli. „Ne znam što da radim“, rekao je. „Ne želim povrijediti Ivanu, ali ne želim izgubiti tebe.“

Dogovorili smo se da ćemo pokušati. Da će Filip razgovarati s Ivanom, da će joj objasniti da nam treba vrijeme za nas. Sljedeće subote, Ivana je došla, ali atmosfera je bila drugačija. Filip je bio uz mene, držao me za ruku. Kad je Ivana počela s komentarima, nježno ju je prekinuo. „Ivana, molim te, pokušaj razumjeti. I nama treba malo mira.“

Ivana je bila povrijeđena, vidjelo se. Otišla je ranije nego inače. Te večeri, Filip i ja smo prvi put nakon dugo vremena večerali sami, u tišini, gledali film, smijali se. Osjećala sam se kao da sam ponovno pronašla svoj dom.

Ali znam da ovo nije kraj. Ivana će opet pokušati, Filip će opet biti rastrgan. Ali barem sada znam da nisam sama. Da imam pravo na svoj mir. I pitam se – koliko nas još živi ovako, u sjeni tuđih očekivanja, bojeći se reći „dosta“? Koliko nas još šuti, dok nas polako nestaje iz vlastitog života?