Skrivena iza vrata: Noć kad sam pobjegla s djecom
“Ne smijemo više ovako živjeti, mama”, šapnula mi je Lana dok sam joj vezala cipele, ruke mi drhteći kao da sam upravo izašla iz ledene vode. Luka je već stajao kod vrata, stisnutih usana, s ruksakom na leđima u kojem je bio samo jedan sendvič i plišani medo. Sat je pokazivao 2:37 ujutro. U stanu je vladao sablasni mir, ali znala sam da će se svakog trena probuditi. On. Muž kojeg sam nekad voljela, a sada sam ga se bojala više nego mraka u podrumu.
“Tiho, djeco, molim vas”, prošaptala sam, srce mi je tuklo kao ludo. Ključ je zadrhtao u bravi, ali vrata su se otvorila bez škripanja. Iza nas je ostao stan pun straha, vike i prijetnji. Zatvorila sam vrata za sobom i prvi put nakon mjeseci osjetila da dišem.
Niz stepenice smo išli polako, Lana je stiskala moju ruku, Luka je šutio. U glavi mi je odzvanjala svaka njegova uvreda, svaka večer kad sam plakala u kupaonici, svaka prijetnja da će mi uzeti djecu ako ikad pokušam otići. Ali sada sam bila ovdje, na stubištu, s dvoje djece i dvije vrećice.
Mobitel mi je bio u džepu. Drhtavim prstima sam birala broj. “Agnese, molim te, javi se”, šaptala sam dok je zvonilo. Nakon tri zvona, javila se. “Ivana? Šta je bilo?”
“Agnese, molim te, ne mogu više. Moram otići. S djecom sam. Mogu li doći kod vas, samo na jednu noć?”
Čula sam kako šapuće nešto svom mužu. “Pa šta sad, Pawe, ona nema gdje!”
Ali onda sam čula njegov glas, hladan i odlučan: “Ne, Agnese. Nećeš je pustiti unutra. Ne želim probleme u svojoj kući.”
“Pawe, molim te, ona je moja najbolja prijateljica!”
“Ne. Dosta. Neka ide gdje hoće, ali ne ovdje.”
Agnese se vratila na telefon, glas joj je drhtao: “Ivana, žao mi je… Ne mogu. Pawe ne da. Ne znam šta da radim.”
Stajala sam na stubištu, djeca su me gledala, oči im pune straha i pitanja. “Mama, gdje ćemo sad?” pitao je Luka. Nisam imala odgovor.
Sjedili smo na hladnim pločicama, a ja sam pokušavala smisliti što dalje. Ulica je bila pusta, samo je svjetlo iz haustora bacalo dugačke sjene. Sjetila sam se majke, ali ona je daleko, u malom selu kraj Bjelovara, bez auta, bez mogućnosti da nam pomogne. Svi drugi prijatelji su ili daleko ili su nestali kad je počelo nasilje.
Lana je zaspala naslonjena na mene, Luka je šutio, gledao u pod. U meni je rasla panika, ali nisam smjela pokazati. “Bit će sve u redu, djeco. Samo još malo izdržite.”
Nakon sat vremena, mobitel je zazvonio. Bio je to on. “Gdje si, Ivana? Ako odmah ne dođeš kući, znaš šta će biti!”
Prekinula sam poziv. Ruke su mi se tresle, ali znala sam da nema povratka. Nisam više ona žena koja šuti i trpi.
U tom trenutku, vrata stana iznad nas su se otvorila. Izašla je starija gospođa, teta Mira, koju sam viđala na stubištu. “Ivana? Šta radiš ovdje s djecom u ovo doba?”
Pogledala sam je, suze su mi krenule niz lice. “Teta Mira, nemam gdje. Molim vas, samo da sjednemo kod vas dok ne svane.”
Nije pitala ništa više. “Hajde, djeco, brzo unutra, hladno je.”
U njenom stanu je mirisalo na čaj i staru lavandu. Djeca su sjela na kauč, a ja sam prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu. Teta Mira je donijela deke, skuhala čaj i sjela kraj mene. “Znam ja, dijete, šta znači bježati. I ja sam jednom davno bježala. Ne brini, ovdje ste sigurni.”
Plakala sam tiho, da djeca ne vide. “Ne znam šta ću dalje, teta Mira. Nemam nikoga. Svi su mi okrenuli leđa.”
“Ne treba ti puno ljudi, Ivana. Dovoljna je jedna dobra duša. A ima ih još, vjeruj mi.”
Ujutro sam nazvala centar za socijalnu skrb. Glas s druge strane bio je umoran, ali ljubazan. “Možete doći, imamo sigurnu kuću. Samo ponesite osnovno.”
Teta Mira nam je spakirala sendviče, dala mi stari kaput i novac za taksi. “Ne vraćaj se, dijete. Nisi sama.”
U sigurnoj kući su nas dočekale druge žene. Svaka s istom pričom, istim strahom u očima. Ali i s istom nadom.
Dani su prolazili sporo. Djeca su išla u školu, ja sam tražila posao. Svaku večer sam razmišljala o Agnese. Nije se više javljala. Pawe je bio jači od našeg prijateljstva. Pitala sam se, koliko nas još sjedi na stubištima, s djecom, bez igdje ikoga? Koliko nas još šuti, jer nas je sram ili strah?
Jedne večeri, dok sam gledala Lanu i Luku kako crtaju, prišla mi je jedna žena iz kuće. “Znaš, Ivana, nisi ti kriva. Nikad nisi bila. Samo si bila hrabrija nego što misliš.”
Te riječi su mi ostale u glavi. Možda stvarno nisam sama. Možda nas ima više nego što mislimo.
Ponekad, kad zatvorim oči, još uvijek čujem njegov glas, prijetnje, viku. Ali onda pogledam djecu i znam da sam napravila pravu stvar.
I pitam se: koliko nas još čeka na stubištu, nadajući se da će netko otvoriti vrata? Hoće li se ikad više usuditi pokucati?