Posljednja kriška kruha – Tišina majke u hrvatskoj svakodnevici

„Mama, ima li još kruha?“ – glas malog Mateja parao je tišinu stana. Stajala sam pored praznog stola, gledajući u onu posljednju krišku kruha, tanku i sušenu, kao da je i ona umorna od svega. Moja kći, Ana, šutjela je, ali pogled joj je bio dovoljno glasan. U tom trenutku, osjećala sam se kao da me cijeli svijet gleda i sudi. Kako sam dopustila da dođe do ovoga? Kako sam dopustila da moja djeca legnu gladna?

Zagreb je bio tih te večeri, ali u meni je bjesnila oluja. Suprug, Dario, radio je u noćnoj smjeni, a ja sam već tjednima pokušavala rastegnuti svaku kunu. Plaća kasni, računi se gomilaju, a hladnjak je sve prazniji. Sjećam se kako sam prije nekoliko godina mislila da se ovakve stvari događaju samo drugima, negdje daleko, u nekoj drugoj stvarnosti. Ali sada, ta stvarnost bila je moja.

„Matej, uzmi ti tu zadnju krišku“, rekla sam tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. On je pogledao Anu, pa mene, i klimnuo glavom. Ana je samo slegnula ramenima, kao da je već navikla na odricanja. Gledala sam ih kako dijele tu krišku, smijući se nekoj glupoj šali, pokušavajući zadržati privid normalnosti. Ali ja nisam mogla. Suze su mi klizile niz obraze, tiho, da ih ne vide. Nisam htjela da znaju koliko me boli njihova glad.

Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: „Ivana, majka mora biti jaka, i kad je najteže.“ Ali ja nisam bila jaka. Osjećala sam se slomljeno, bespomoćno. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva, kad smo i mi znali biti bez svega, ali tada sam imala osjećaj da je svijet sigurniji, da će sve nekako biti dobro. Sada, kad sam ja ta koja mora pružiti sigurnost, osjećam samo strah.

Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na kauču, slušala tiho disanje djece i razmišljala što ću sutra. Kome se obratiti? Koga zamoliti za pomoć? Sram me je bilo. Sram što nisam uspjela, što sam dopustila da dođemo do toga da nemamo ni za kruh. Ujutro sam otišla do susjede, gospođe Marije. Ona je uvijek imala toplu riječ, ali i ona je teško živjela. „Ivana, svi mi nekako krpamo kraj s krajem. Ako ti treba, imam malo brašna, mogu ti dati.“ Osjetila sam knedlu u grlu. „Hvala, Marija, ali snaći ću se nekako.“ Nisam htjela biti teret nikome.

Dario je došao s posla iscrpljen, ali kad je vidio moj pogled, znao je sve. „Naći ću još jedan posao, Ivana. Nećemo ovako više.“ Ali gdje? U ovom gradu, u ovoj zemlji, poslova nema ni za jedan život, a kamoli za dva. Djeca su otišla u školu bez doručka, a ja sam sjedila za stolom, zureći u praznu šalicu kave. Razmišljala sam o svemu što sam mogla napraviti drugačije. Možda sam trebala ostati u Bosni, možda je tamo lakše. Ali i tamo je isto, svi moji prijatelji pričaju o istim problemima.

Popodne sam otišla do Caritasa. Stajala sam u redu s još desetak žena, sve s istim umornim očima. Nitko ne priča, svi gledaju u pod. Kad sam došla na red, mlada volonterka me pitala: „Što vam treba?“ Nisam znala što da kažem. Sve. Treba mi sve. Ali izgovorila sam samo: „Kruh. I možda malo mlijeka.“ Dobila sam vrećicu s nekoliko namirnica i osjećala se kao da sam izgubila dio sebe. Vraćala sam se kući s tom vrećicom, osjećajući težinu svakog koraka.

Navečer, kad su djeca jela juhu od kocke i kruh, Matej je rekao: „Mama, danas je bilo super. Igrali smo nogomet u parku.“ Pogledala sam ga i nasmiješila se, ali u meni je gorjela tuga. Djeca su nevina, ne znaju koliko je teško biti odrasla osoba u zemlji gdje se svaki dan boriš za osnovno. Dario i ja smo sjedili za stolom, šutjeli. „Možda bismo trebali otići van, u Njemačku ili Irsku“, rekao je tiho. „Ali što ćemo tamo? Ovdje smo doma.“

Noći su prolazile, a situacija se nije popravljala. Svaki dan bio je nova borba. Djeca su naučila ne tražiti više nego što imamo. Ja sam naučila gutati ponos i tražiti pomoć kad je najteže. Ali svaki put kad bi mi netko dao vrećicu hrane, osjećala sam se manja, slabija. U trgovini sam izbjegavala poznate, bojeći se da će vidjeti što kupujem, koliko malo imam.

Jedne večeri, Ana je došla do mene i zagrlila me. „Mama, znam da ti je teško. Ali mi te volimo, i sve će biti dobro.“ Plakala sam dugo te noći, ali prvi put nisam osjećala sram. Osjećala sam zahvalnost. Djeca su mi bila snaga, i zbog njih sam svaki dan ustajala i borila se.

Danas, kad pogledam unatrag, ne znam kako smo preživjeli te dane. Ali znam da nisam jedina. Znam da ima još majki koje šute, koje se smiju dok im srce puca, koje dijele posljednju krišku kruha i nadaju se boljem sutra. Možda će netko od vas razumjeti moju tišinu, moje suze, moj strah. Možda će netko reći – i meni se to dogodilo.

Ponekad se pitam, koliko još možemo izdržati? Koliko još majčinskih suza mora pasti prije nego što nam svima bude bolje? Hoće li ikada doći dan kad nijedno dijete neće zaspati gladno u ovoj zemlji?