Nikad nisam planirala biti maćeha, ali sada ulažem srce i dušu u muževljevu djecu kao da su moja vlastita

“Ne možeš mi naređivati što ću jesti! Nisi mi mama!” vrištala je Lejla, Emirina kćerka, dok je tanjir s povrćem tresnuo o stol. U tom trenutku, dok su komadići mrkve letjeli po kuhinji, osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što reći. Emir je sjedio na drugom kraju stola, šutio i gledao u pod.

Nisam planirala ovakav život. Kad sam upoznala Emira, bio je šarmantan, duhovit i pažljiv. Naše prve šetnje uz Miljacku bile su kao iz filma. Znao je pričati viceve koji su me tjerali na smijeh do suza. Ali već na trećem sastanku rekao mi je: “Imam dvoje djece. Oni su uvijek na prvom mjestu.” Klimnula sam glavom, misleći da razumijem. Nisam razumjela ništa.

Prvi put kad sam upoznala Lejlu i Tarika, bilo je proljeće. Lejla je imala devet godina, Tarik sedam. Gledali su me kao stranca. Njihova majka, Sanja, nije skrivala neprijateljstvo. “Samo da znaš, ja sam uvijek tu. Djeca znaju tko im je prava mama,” rekla mi je jednom prilikom kad smo se srele pred školom. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa.

Emir je pokušavao balansirati. “Molim te, budi strpljiva. Djeca će te zavoljeti kad te bolje upoznaju.” Ali svaki vikend kad bi dolazili kod nas, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući. Lejla bi odbijala jesti što god bih skuhala. Tarik bi se zaključavao u sobu i igrao igrice satima.

Jedne večeri, dok smo Emir i ja sjedili na balkonu, pitala sam ga: “Jesam li pogriješila što sam pristala na ovo?” Pogledao me umorno: “Ne znam… Znam samo da te volim. Ali djeca su prošla kroz mnogo toga. Sanja im stalno govori da ih želim zamijeniti njoj.”

Počela sam ulagati više truda. Vodila sam ih u kino, pravila kolače koje vole, učila s njima matematiku. Ali svaki moj pokušaj naišao bi na zid. Jednom sam Lejli kupila haljinu za školski nastup. Kad ju je Sanja vidjela, nazvala me i izderala se: “Ne kupuj mojoj djeci ništa! Ne trebaš im ti!”

Financijski je sve postajalo teže. Emir plaća alimentaciju, a ja sam preuzela većinu troškova u našem domu. Moji roditelji nisu bili oduševljeni mojim izborom. “Zašto sebi to radiš? Mogla si naći nekoga bez tereta,” govorila je mama dok smo pile kafu na terasi u Sarajevu.

Ali nisam mogla odustati. Počela sam razgovarati s drugim ženama u sličnoj situaciji na forumima. Saznala sam da nisam sama u osjećaju krivnje i nesigurnosti.

Jednog dana Tarik je došao iz škole uplakan. Neki dječak mu je rekao da ga niko ne voli jer ima “dvije mame”. Sjela sam pored njega na krevet i tiho rekla: “Znaš, ne moraš me zvati mama. Ali ja ću uvijek biti tu za tebe ako ti nešto treba.” Pogledao me kroz suze i prvi put me zagrlio.

To mi je dalo snagu da nastavim. Počela sam graditi male mostove s njima – zajedničko kuhanje, crtanje, gledanje filmova koje vole. Lejla je polako počela pričati sa mnom o školi, o simpatijama, o tome kako joj fali tata kad nije s njom.

Ali Sanja nije popuštala. Jednom prilikom kad smo svi bili na školskom nastupu, prišla mi je pred svima: “Samo da znaš, nikad nećeš biti njihova majka!” Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam joj dala zadovoljstvo da vidi moju slabost.

Emir i ja smo se često svađali zbog svega toga. “Ne mogu više! Sve pada na mene!” vikala sam jedne noći dok su djeca spavala. “Zar ne vidiš koliko se trudim?” On bi samo šutio ili bi rekao: “Znam… Hvala ti što si uz mene.” Ali ponekad to nije bilo dovoljno.

Najgore mi je bilo kad bih čula komentare okoline: “Maćehe su uvijek zle”, “Djeca nikad ne vole drugu ženu”, “Zašto trošiš novac na tuđu djecu?” Ponekad bih poželjela pobjeći negdje gdje me niko ne zna.

Ali onda bi došao trenutak kad bi Lejla nacrtala crtež nas četvero i napisala: “Moja porodica” ili kad bi Tarik rekao: “Hvala ti što si mi pomogla s matematikom.” Tada bih znala da vrijedi.

Danas, nakon četiri godine borbe, još uvijek nije lako. Sanja i dalje pravi probleme, financijski jedva izlazimo na kraj, a ponekad se osjećam kao da visim između dva svijeta – svog starog života i ovog novog koji sam izabrala zbog ljubavi.

Ali kad navečer sjedimo svi zajedno na kauču i gledamo film, osjećam mir koji nisam znala da postoji.

Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam izabrala ovakav život? Ili sam možda pronašla snagu za koju nisam znala da postoji u meni? Što biste vi učinili na mom mjestu?