Pismo koje je promijenilo sve: Majčina borba za sina s Downovim sindromom
“Mama, zašto me on zove čudakom?” Filipove riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam mu skidala kapu nakon povratka iz škole. Njegove velike smeđe oči bile su pune suza, a obrazi crveni od hladnoće i srama. Nisam znala što da kažem. Srce mi se slamalo svaki put kad bih vidjela kako ga svijet ne prihvaća onakvog kakav jest – nježnog, iskrenog i uvijek spremnog na zagrljaj.
Filip ima devet godina i Downov sindrom. Živimo u malom mjestu kraj Zadra, gdje svi sve znaju, ali malo tko razumije. Moj muž Ivan često kaže: “Gianna, pusti, djeca su djeca, proći će ga to.” Ali ja znam da nije tako jednostavno. Znam koliko riječi mogu boljeti, pogotovo kad dolaze od nekoga tko bi trebao biti primjer drugima.
Sve je počelo prošlog ponedjeljka. Filip je sjeo u autobus za školu, a ja sam ga gledala kroz prozor dok je mahao. Sat vremena kasnije, zazvonio mi je mobitel. Bila je to učiteljica, gospođa Marija. “Gianna, moramo razgovarati. Danas je bilo neugodno u autobusu. Jedan stariji dječak, Amar, vikao je na Filipa i nazvao ga… ružnim imenima.”
U meni se nešto prelomilo. Nisam mogla disati. Filip je došao kući tih, povučen, nije htio ni jesti ni pričati. Navečer sam ga našla kako sjedi na podu svoje sobe i gleda u prazno.
“Mama, ja ne želim više ići u školu. Oni me ne vole. Ja sam drugačiji.”
Tada sam odlučila da više neću šutjeti. Nisam mogla promijeniti svijet preko noći, ali mogla sam pokušati promijeniti srce jednog djeteta – ili barem probuditi savjest njegovih roditelja.
Sjela sam za kuhinjski stol, uzela papir i olovku i počela pisati pismo Amarovoj mami, Jasmini. Ruke su mi drhtale dok sam birala riječi:
“Draga Jasmina,
Pišem Vam kao majka majci. Moj Filip i Vaš Amar idu zajedno u školu. Znam da djeca znaju biti okrutna, ali danas je moj sin došao kući slomljenog srca zbog riječi koje mu je Vaš sin uputio. Filip ima Downov sindrom, ali prije svega on je dijete koje voli život, ljude i igru. Molim Vas da razgovarate s Amarom o tome što znači biti drugačiji i koliko riječi mogu boljeti.
Ne tražim ispriku, tražim razumijevanje. Želim da naša djeca nauče kako je ljepota u različitosti i da svatko zaslužuje poštovanje.
Srdačno,
Gianna”
Pismo sam stavila u omotnicu i odnijela ga Jasmini sutradan na posao – radimo zajedno u lokalnoj trgovini. Kad sam joj predala pismo, pogledala me zbunjeno.
“Što je ovo?” upitala je tiho.
“Molim te, pročitaj kad budeš sama,” odgovorila sam.
Cijeli dan nisam mogla misliti ni na što drugo. Srce mi je lupalo svaki put kad bi Jasmina prošla pored mene između polica.
Navečer mi je zazvonio mobitel. Bila je to ona.
“Gianna… pročitala sam tvoje pismo. Nisam znala da se to dogodilo. Amar nikad nije pričao o tome kod kuće. Jako mi je žao zbog Filipa. Razgovarat ću s njim večeras. Hvala ti što si mi rekla na ovakav način.”
Osjetila sam olakšanje, ali i tugu jer znam da ovo nije kraj problema. Sutradan me Amar dočekao pred školom.
“Teta Gianna… oprosti što sam bio loš prema Filipu. Nisam znao da ga to toliko boli.” Pogledao me stidljivo ispod obrva.
Kleknula sam ispred njega i pogledala ga u oči.
“Amare, svi griješimo. Najvažnije je da naučimo iz svojih grešaka i budemo bolji ljudi. Hoćeš li pokušati biti prijatelj s Filipom?”
Kimnuo je glavom i otišao prema školskom dvorištu gdje ga je čekao Filip. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osmijeh na licu svog sina dok su zajedno igrali loptu.
Ali priča tu ne završava. U selu su počeli kružiti tračevi – neki su govorili da previše štitim sina, drugi su me hvalili zbog hrabrosti. Ivan je bio zabrinut: “Gianna, znaš kakvi su ljudi ovdje… Ne vole kad se netko ističe ili traži pravdu.” Ali ja nisam mogla drugačije.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Filip me zagrlio i šapnuo: “Mama, danas me Amar pozvao na rođendan! Hoćeš li mi pomoći izabrati poklon?”
Plakala sam od sreće jer sam znala da se nešto promijenilo – možda ne cijeli svijet, ali barem jedan mali dio njega.
I sad se pitam: Koliko nas šuti pred nepravdom jer se bojimo što će selo reći? Koliko puta smo mogli promijeniti nečiji život samo jednim pismom ili riječju podrške? Možda ne možemo promijeniti sve ljude oko sebe, ali možemo biti glas za one koji ga nemaju.