Haljina iz snova i suze pod svjetlima: Moja noć koja je trebala biti posebna

“Emina, jesi li ti stvarno mislila obući TO na zabavu?” mamin glas odjeknuo je kroz stan kao hladan tuš. Stajala sam ispred ogledala u dnevnoj sobi, držeći rubove svoje ljubičaste haljine koju sam sama izabrala na pijaci s tetkom Almom. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Tata je s kauča samo podigao obrve i nasmijao se, onim smijehom koji više boli nego bilo koja uvreda. “Ma pusti je, možda misli da je princeza iz crtića,” dobacio je, ne skidajući pogled s televizora.

Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela plakati pred njima. “Meni se sviđa…” prošaptala sam, ali moj glas je bio slab, gotovo nečujan. Mama je odmahivala glavom. “Emina, pa svi će ti se smijati. Zar ne vidiš da izgledaš kao da si pobjegla iz maškara? Hajde, presvuci se u onu plavu suknju i bijelu majicu. To ti je pristojno.”

U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Toliko sam se trudila oko te haljine – štedjela sam novac od užine, molila tetku Almu da mi pomogne izabrati nešto posebno. Ona je jedina razumjela koliko mi ta zabava znači. “Emina, bit ćeš najljepša djevojčica na plesnjaku!” rekla mi je dok smo birale između šarenih haljina na štandu kod stare Fikrete.

Ali sada, pred roditeljima, sve moje uzbuđenje pretvorilo se u sram i tugu. “Neću ići,” rekla sam tiho, ali oni su to shvatili kao dječji inat. “Ma nemoj sad dramatizirati,” tata je promrmljao. “Svi idu, ideš i ti. Samo se presvuci.”

Otišla sam u svoju sobu i sjela na krevet. Haljina mi je ležala u krilu, a ja sam gledala u nju kroz suze. Sjetila sam se kako me tetka Alma zagrlila i šapnula: “Budi svoja, Emina. Nikad ne dozvoli da te drugi promijene.” Ali kako biti svoja kad te najviše boli ono što dolazi od tvojih najbližih?

Nisam imala snage suprotstaviti se roditeljima. Presvukla sam se u dosadnu plavu suknju i bijelu majicu, obula stare balerinke i krenula prema vratima. Mama me pogledala i klimnula glavom, zadovoljna što sam poslušala. Tata nije ni pogledao.

Na zabavi su svi bili uzbuđeni, djevojčice su nosile šarene haljine, a dečki su se natjecali tko će duže izdržati na plesnom podiju. Moja prijateljica Lejla prišla mi je i šapnula: “Zašto nisi obukla onu ljubičastu haljinu? Bila si tako sretna kad si mi je pokazala!” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Nije im se svidjela…” prošaptala sam.

Lejla me zagrlila i rekla: “Baš me briga što oni misle! Ti si uvijek posebna.” Ali riječi mojih roditelja odzvanjale su mi u glavi cijelu večer. Nisam mogla uživati u glazbi ni smijati se s drugima kao prije.

Kad sam došla kući, mama me pitala: “Kako je bilo? Jesi li plesala?” Samo sam slegnula ramenima i otišla u sobu. Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam svoju haljinu na stolici i pitala se zašto ljubav ponekad boli više od svega drugog.

Sljedećih dana bila sam povučena i tužna. U školi su me učiteljica Mirela i pedagogica Jasmina nekoliko puta pitale jesam li dobro. Nisam znala kako im objasniti da me nisu povrijedili ni prijatelji ni školski nasilnici – već oni koji bi trebali biti moj oslonac.

Jednog popodneva došla je tetka Alma na kafu s mamom. Kad me vidjela, odmah je primijetila da nešto nije u redu. “Emina, dušo, šta ti je?” upitala me nježno dok smo sjedile na balkonu.

Pukla sam i sve joj ispričala – kako su mi se smijali zbog haljine, kako su rekli da izgledam smiješno, kako nisam imala hrabrosti obući ono što volim. Tetka Alma me zagrlila čvrsto kao nikad prije.

“Slušaj me dobro,” rekla je odlučno. “Nije važno što drugi misle, pa čak ni tvoji roditelji ponekad ne znaju najbolje. Ti imaš pravo biti ono što jesi i nositi ono što voliš! Znaš li koliko ljudi nikad ne skupi hrabrosti da budu svoji? Ti si već sada hrabrija od mnogih odraslih!”

Te riječi su mi dale snagu koju nisam znala da imam. Sljedeće sedmice bila je školska priredba za Dan škole. Ovaj put nisam pitala nikoga za dopuštenje – obukla sam svoju ljubičastu haljinu i otišla ponosno među ostale učenike.

Neki su me gledali čudno, neki su se smješkali, ali ja sam prvi put osjećala da dišem punim plućima. Kad sam izašla na pozornicu recitirati pjesmu o proljeću, vidjela sam tetku Almu u publici kako mi šalje poljubac.

Roditelji su kasnije rekli: “Pa dobro, možda ipak nije tako loša ta haljina.” Ali meni više nije bilo važno što oni misle – naučila sam da vrijedim i kad nisam po njihovoj mjeri.

I sada se pitam: Zašto nam najviše boli kad nas povrijede oni koje najviše volimo? I koliko nas još djece šuti zbog riječi koje bole više od svakog udarca?