Kad ti dijete kaže da te više ne voli: Priča jedne majke iz Sarajeva
“Ne volim te više, mama. Hoću kod tate!”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći Amarovu plišanu žirafu koju je zaboravio na kauču. Srce mi je preskočilo, a ruke su mi zadrhtale. Nikad nisam mislila da će šestogodišnje dijete moći izgovoriti nešto što će me tako slomiti.
“Amare, ljubavi, zašto to govoriš?” pitala sam ga, pokušavajući sakriti suze. On je stajao ispred mene, s rukama prekriženim na prsima, tvrdoglav kao njegov otac. “Tata mi dopušta da igram igrice do kasno. Kod tebe je dosadno. I ti si uvijek tužna.”
Zatvorila sam oči na trenutak, pokušavajući se sabrati. Razvod s Edinom bio je težak, ali mislila sam da barem Amar ne osjeća sve te napetosti. Očito sam se prevarila.
Navečer sam nazvala svoju sestru Lejlu. “Ne znam šta da radim više. On me odbija, Lejla. Kao da sam mu najgori neprijatelj.”
“Daj mu vremena, Ajla,” rekla je tiho. “Djeca su zbunjena kad roditelji više nisu zajedno. Možda mu samo treba malo prostora.”
Ali kako dati prostora djetetu koje je tvoj cijeli svijet? Kako se pomiriti s tim da te tvoje dijete odbacuje?
Sutradan sam ga vodila u vrtić. Šutio je cijelim putem, gledao kroz prozor tramvaja dok su prolazili ljudi s vrećicama iz Merkatora i djeca koja su se smijala na igralištu kod Ciglana. Kad smo stigli, nije me ni poljubio za rastanak.
U povratku sam srela komšinicu Sabinu. “Šta ti je, Ajla? Izgledaš kao da nisi oka sklopila.”
“Ma ništa… Amar ima neku fazu…” slagala sam, ali ona je odmah znala.
“Znam kako ti je. I moj Faris je nakon razvoda stalno tražio oca. Prođe to, vjeruj mi.”
Ali meni se činilo da neće proći nikad.
Navečer sam sjela s Amarom na pod, slagali smo lego kocke. “Znaš, mama te puno voli,” rekla sam tiho.
On je šutio, pa onda iznenada rekao: “Tata kaže da si ti kriva što nismo svi zajedno.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Amare, to nije istina… Tata i ja smo imali puno problema, ali oboje te volimo najviše na svijetu.”
On me pogledao svojim velikim smeđim očima. “Zašto onda ne možemo biti svi zajedno?”
Nisam imala odgovor koji bi šestogodišnjak mogao razumjeti.
Sljedećih dana pokušavala sam biti strpljiva. Vodila sam ga u park kod Vijećnice, pravila mu palačinke s nutellom koje voli, čitala mu priče pred spavanje. Ali on je bio odsutan, često bi pitao kad će kod tate.
Jedne subote Edin je došao po njega. Amar je istrčao iz stana bez pozdrava. Edin me pogledao s mješavinom sažaljenja i trijumfa.
“Ajla, pusti ga malo kod mene. Možda mu treba promjena.”
“A šta ako više nikad ne poželi nazad?” pitala sam drhteći.
Edin je slegnuo ramenima: “Nećeš ga izgubiti. On je tvoj sin isto koliko i moj.”
Ali nisam bila sigurna.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Amarove crteže zalijepljene na frižideru – porodica naslikana nespretnim dječjim rukama: mama, tata i Amar drže se za ruke pod velikim žutim suncem. Suze su mi klizile niz lice.
Sljedećih dana stan mi je bio tih kao grob. Nedostajali su mi njegovi koraci, smijeh, čak i njegovo durenje kad ne dobije sladoled.
Kad se vratio nakon vikenda kod oca, bio je veseo, pričao mi o novoj igrici koju mu je tata kupio i kako su išli na pizzu u Ilidžu.
“Jesi li se poželio mame?” pitala sam ga nježno.
Slegnuo je ramenima: “Možda malo…”
Te večeri sam ga pokrila i poljubila u čelo. “Znaš li da te mama voli najviše na svijetu?”
Nije odgovorio odmah, ali kad sam gasila svjetlo, šapnuo je: “I ja tebe malo…”
Možda to nije bilo puno, ali meni je značilo sve.
Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što sam otišla od Edina? Jesam li mogla više pokušati zbog Amara? Ili djeca jednostavno moraju proći kroz bol da bi odrasla?
Šta vi mislite – može li se djetetovo srce opet osvojiti ili zauvijek ostane podijeljeno između dva svijeta?