Kad tišina postane najglasnija: Priča o neočekivanom prijateljstvu
“Zašto opet kuham za dvoje kad sam sama?” pitala sam se, zureći u tanjur na kojem se parao bakalar. Vanjska oluja udarala je prozore, a u meni je bjesnila druga, tiha i podmukla – oluja samoće. Djeca su mi već godinama u Njemačkoj, a Ivan… Ivan je otišao prije četiri zime, ostavivši mi tišinu koja je s vremenom postala gotovo opipljiva.
Zvono na vratima me prenulo iz misli. Pogledala sam kroz špijunku – Nada, moja susjeda iz trećeg kata. Uvijek sama, uvijek s onim istim kaputom i torbom iz koje vire rubovi starih novina. Otvorila sam vrata.
“Dobro veče, Marija… oprostite što smetam, ali nestalo mi je struje. Ne bih vas gnjavila, ali bojim se mraka…”
Nisam ni trepnula. “Nada, uđite! Upravo sam završila večeru. Bilo bi mi drago da mi pravite društvo.”
Zastala je na pragu, nesigurna. “Ne bih htjela smetati…”
“Ma kakvo smetanje! Dapače, baš ste mi došli kao naručeni.”
Sjele smo za stol. Prvo je vladala ona neugodna tišina koju poznaju samo ljudi koji su predugo sami. Započela sam razgovor o sitnicama – vremenu, cijeni kruha, nestašici maslaca u dućanu. Nada je odgovarala kratko, ali s vremenom su joj riječi postajale duže, a osmijeh topliji.
“Znate,” rekla je tiho nakon druge čaše vina, “ovo mi je prvi put nakon dugo vremena da s nekim večeram za Božić.” Pogledala me onim svojim blagim očima i osjetila sam kako mi se steže grlo.
“I meni,” priznala sam. “Djeca su daleko, muž… znate već.”
Klimnula je glavom. “Moj Dragan je umro prije deset godina. Djeca su mi u Sarajevu, ali rijetko se čujemo. Zna biti teško…”
Te večeri smo plakale zajedno. I smijale se. Pričale smo o svemu – o mladosti u Splitu, o prvim ljubavima, o ratu i izbjeglištvu, o tome kako je teško biti žena koja stari sama u Zagrebu.
Nakon što je otišla, dugo sam sjedila u tišini koja više nije bila tako teška. Sutradan sam joj odnijela kolače. Ona je meni donijela domaći ajvar i stari album sa slikama iz mladosti.
Tako su počeli naši dani – kave ujutro, šetnje Maksimirom, zajedničko gledanje sapunica i komentiranje gluposti koje pričaju političari na televiziji. Počela sam se ponovno smijati iz srca.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to kćerka iz Frankfurta.
“Mama, jesi dobro? Zvučiš nekako sretnije nego inače…”
“Jesam, dušo. Imam novu prijateljicu. Zove se Nada. Kao nada koju sam skoro izgubila.”
Nada i ja smo zajedno slavile rođendane, Uskrs, čak i obične nedjelje pretvarale smo u male svečanosti. Pomagale smo jedna drugoj oko doktora, kupovine, čak smo zajedno išle na groblje – ona Draganu, ja Ivanu.
Ali nije sve bilo idilično. Jednog dana Nada nije otvorila vrata. Zabrinula sam se i pozvala hitnu pomoć. Pronašli su je onesviještenu zbog niskog šećera.
“Da vas nije bilo…” rekla mi je kasnije kroz suze u bolnici, “tko zna koliko bih još ležala tamo sama…”
Te noći nisam mogla spavati. Pomislila sam koliko nas ima takvih – žena koje su cijeli život brinule o drugima, a sada nemaju nikoga da brine o njima.
Kada se Nada oporavila, predložila sam joj da se preseli kod mene.
“Zajedno nam je lakše,” rekla sam joj. “Možemo si biti obitelj kad nam već prave obitelji nema blizu.”
Pristala je nakon nekoliko dana razmišljanja. Prvi put nakon dugo vremena moj stan više nije bio tih ni prazan.
Naravno, bilo je trzavica – oko toga tko će kuhati ručak, tko će gledati što na televiziji ili tko će prvi u kupaonicu. Ali sve to bilo je ništa naspram osjećaja da više nisam sama.
Ponekad sjedimo navečer uz čaj i gledamo kroz prozor kako snijeg prekriva dvorište.
“Znaš,” kaže Nada tiho, “nikad ne bih rekla da ću u ovim godinama pronaći nekoga tko će mi biti kao sestra.”
Ja se nasmiješim i stisnem joj ruku.
Možda nismo birale ovakav život, ali smo ga zajedno učinile boljim.
Pitam se: Koliko nas još sjedi same za blagdanskim stolom i misli da nema izlaza iz samoće? Možda je rješenje bliže nego što mislimo – možda samo trebamo otvoriti vrata.