Ispovijest učiteljice: Djeca nisu anđeli, a roditelji ne žele čuti istinu

“Ne, gospođo Kovačević, vaš sin nije bio žrtva. On je bio taj koji je prvi povukao za kosu malu Lejlu,” izgovorila sam tiho, ali odlučno, gledajući u oči ženu koja je već treći put ove godine došla u moju zbornicu s istom pričom. Njezine ruke su drhtale dok je stiskala torbu, a lice joj je bilo crveno od bijesa.

“Vi ste protiv mog djeteta! Uvijek ste bili!” povikala je, a ja sam osjetila kako mi srce lupa kao nikada prije. U tom trenutku, svi moji kolege su utihnuli. Zrak je bio gust od napetosti. Znala sam da će ovo biti još jedan dan kada ću se pitati zašto sam uopće izabrala ovaj posao.

Moje ime je Ivana Petrović i već deset godina radim kao učiteljica razredne nastave u osnovnoj školi u Zenici. Svaki dan gledam djecu koja dolaze s različitim pričama, ali još češće gledam roditelje koji ne žele čuti istinu o svojoj djeci. Svi misle da su njihovi mališani posebni, nevini, najbolji. Ali stvarnost je drugačija.

Sjećam se kad sam prvi put shvatila koliko roditelji mogu biti slijepi. Bilo je to prije pet godina, kad je mali Emir razbio prozor na školi. Svi su znali da je on to učinio, čak i njegova najbolja prijateljica Amina. Ali kad sam pozvala njegovu majku, ona mi je rekla: “Moj Emir nikada ne bi tako nešto napravio! To ste vi izmislili jer ga ne volite!” Tada sam prvi put osjetila nemoć.

Danas, dok sjedim nasuprot gospođe Kovačević, osjećam istu tu nemoć. “Gospođo, imam svjedoke. Imam snimku s hodnika. Vaš sin je lagao. I nije prvi put,” pokušavam objasniti smireno.

Ona me gleda s prijezirom. “Svi ste vi isti! Samo čekate da napadnete naše dijete!”

Nakon što odlazi, ostajem sama u zbornici. Moja kolegica Sanja prilazi i tiho kaže: “Ne uzimaj to k srcu. Znaš kako je kod nas – dijete je uvijek nevino, a učitelj krivac.”

Ali kako ne uzeti k srcu? Svaki dan gledam kako djeca lažu – o zadaćama, o tome tko je koga udario, tko je donio mobitel u školu iako je zabranjeno. I svaki put kad pokušam razgovarati s roditeljima, naiđem na zid.

Jednom sam pokušala biti blaža. Kad je mala Hana slagala da nije ona napisala ružnu riječ na ploču, rekla sam njezinoj mami: “Možda je bila nesporazum?” Ali njezina mama je odmah počela vikati na mene pred cijelim razredom: “Vi ste frustrirani svojim životom pa se iživljavate na djeci!”

Navečer sjedim kod kuće i gledam u prazno. Moj muž Dario pita: “Zašto se toliko nerviraš? Nije tvoje dijete.” Ali meni su sva ta djeca pomalo moja. Znam njihove strahove, njihove snove, njihove laži i istine.

Sutra imam roditeljski sastanak. Već osjećam knedlu u grlu. Znam da će doći gospodin Jurić i pitati zašto njegov sin Luka ima četvorku iz matematike kad kod kuće sve zna. Znam da će me gospođa Hadžić optužiti da sam nepravedna prema njezinoj kćeri jer joj nisam dala da odgovara drugi put.

Na sastanku atmosfera vrije kao lonac pred ključanje. “Zašto ste dali jedinicu mojoj Emini? Ona kod kuće sve zna!” viče jedna mama.

“Gospođo, Emina nije znala odgovoriti ni na jedno pitanje iz lektire,” kažem mirno.

“To nije moguće! Vi ste sigurno nešto protiv nje!”

Pogledavam oko sebe i vidim lica puna sumnje i ljutnje. Nitko ne želi čuti da njihovo dijete laže, vara ili jednostavno nije dovoljno učilo. Svi traže krivca u meni.

Nakon sastanka ostajem još dugo sjediti u praznoj učionici. Dolazi kolega Adnan i sjeda pored mene.

“Ivana, znaš li što mi je danas rekao jedan roditelj? Da sam ja razlog što mu sin ne voli školu! Kao da smo mi tu da budemo neprijatelji njihove djece.”

Smijemo se kroz suze. Zajedno brojimo dane do kraja školske godine.

Ali najteže mi pada kad vidim djecu kako se mijenjaju pod pritiskom roditelja. Mali Tarik je bio iskren dječak dok ga otac nije naučio da uvijek mora biti prvi – pa sad laže i vara na testovima samo da bi zadovoljio očekivanja.

Jednog dana dolazi mi Lejla uplakana: “Učiteljice, mama kaže da ne smijem reći ako me neko udari jer će ona imati problema s drugim roditeljima.” Zagrlim je i ne znam što da kažem.

Ponekad poželim otići iz škole i nikad se više ne vratiti. Ali onda dođe neko dijete koje me zagrli i kaže: “Hvala što ste me naučili čitati.” Tada shvatim zašto ostajem.

Ali pitam vas – gdje smo pogriješili? Zašto smo prestali vjerovati učiteljima? Zar stvarno mislite da su vaša djeca anđeli? Ili vam je lakše okriviti nas nego priznati istinu?