Sedam dana koje su promijenile sve: Majčina borba za sina
“Nećeš ga više nikada ostaviti kod mene!” vrisnula je mama dok sam stajala na pragu, držeći Jakova za ruku. Njene riječi su odzvanjale stubištem, a susjedi su provirivali kroz vrata. Srce mi je lupalo kao ludo, a u grlu mi je stajala knedla. Nisam znala što da kažem. Samo sam gledala u Jakova, njegov pogled pun nesigurnosti i straha.
Sve je počelo sasvim nevino. Ivan i ja smo nakon dugo vremena odlučili otići na more, samo nas dvoje, prvi put otkako se Jakov rodio. Mama, Ankica, uvijek je bila tu za nas. “Ma pusti ti sve, dijete je kod mene najsigurnije,” govorila bi dok bi ga grlila. I stvarno, vjerovala sam joj više nego sebi. Nikad nije podigla glas na mene ni na brata, uvijek je bila ona koja smiruje, koja rješava probleme.
Ali ovaj put nešto je bilo drugačije. Već drugi dan odmora, Jakov me zvao s bakinog mobitela. “Mama, kad ćete doći? Baka viče na mene jer sam prosuo sok.” Srce mi se steglo, ali sam pomislila da pretjeruje. Djeca znaju biti osjetljiva. “Sve je u redu, ljubavi. Baka te voli, znaš to,” šapnula sam mu.
Treći dan Ivan i ja smo sjedili na terasi kad mi je stigla poruka od susjede Mirele: “Jesi li znala da tvoja mama viče na Jakova? Čujem ga kako plače skoro svaki dan.” Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Ivan me pokušao smiriti: “Možda je samo loš dan. Zovi mamu pa pitaj.”
Nazvala sam mamu iste večeri. “Ma ništa strašno, malo je nestašan, ali sve je pod kontrolom,” rekla je kroz smijeh. Ali smijeh joj nije bio iskren. Zazvučala je umorno, čak i ljutito.
Peti dan nisam mogla izdržati. Prekinula sam odmor i sjela u auto. Ivan je ostao na moru, pokušavajući me uvjeriti da ne dramatiziram. Ali nisam mogla ignorirati osjećaj u stomaku.
Kad sam stigla pred zgradu, čula sam Jakovljev plač kroz otvoren prozor. Utrčala sam unutra bez kucanja. Mama je stajala iznad njega s podignutom rukom. Nikad prije nisam vidjela taj pogled u njenim očima – kao da nije ona.
“Što radiš?!” viknula sam i povukla Jakova k sebi. Mama se slomila pred mojim očima, sjela na stolicu i počela plakati.
“Ne mogu više… Sve me boli… On me ne sluša… Ti ne znaš kako je to kad si sama s djetetom cijeli dan!”
Sjedila sam nasuprot nje, držeći Jakova u krilu dok se tresao. Nisam znala što da kažem. Osjećala sam bijes, tugu i krivnju istovremeno.
“Mama, zašto mi nisi rekla da ti je teško? Zašto nisi tražila pomoć?”
Pogledala me kroz suze: “Nisam htjela da misliš da ne mogu… Ti si uvijek bila jaka, a ja… Ja sam samo htjela pomoći.”
Te noći nisam spavala. Jakov je zaspao uz mene, ali ja sam vrtjela filmove u glavi: kako nisam primijetila ranije? Jesam li previše očekivala od nje? Jesam li loša kćer ili loša majka?
Sljedećih dana mama me izbjegavala. Ivan se vratio s mora i nije mogao vjerovati što se dogodilo. “Tvoja mama nikad nije bila takva! Možda joj treba liječnik?”
Počeli smo razgovarati o tome što dalje. Nisam htjela prekinuti odnos s mamom, ali nisam više mogla ostaviti Jakova kod nje. Odluka me boljela više nego išta do tada.
Jednog popodneva mama mi je došla pred vrata s vrećicom punom igračaka.
“Znam da više ne vjeruješ… Ali molim te, nemoj mi uzeti unuka. On mi je sve što imam,” rekla je tiho.
Gledala sam je i osjećala kako mi srce puca na pola.
“Mama, volim te, ali moram misliti na Jakova. Možda ti treba odmor ili pomoć – možemo zajedno kod psihologa?”
Nije odgovorila odmah. Samo me zagrlila i dugo plakala na mom ramenu.
Tjedni su prolazili sporo. Mama se povukla u sebe, a ja sam pokušavala balansirati posao, Jakova i brigu za nju. Ivan je bio podrška, ali često nismo znali što reći jedno drugome.
Jedne večeri Jakov me pitao: “Mama, zašto baka više ne dolazi po mene? Jesam li nešto kriv?”
Stisnula sam ga uz sebe: “Nisi ti ništa kriv, ljubavi. Svi ponekad imamo teške dane i trebamo pomoć. Baka te voli najviše na svijetu.”
Ponekad se pitam jesam li donijela pravu odluku ili sam samo povrijedila osobu koja me najviše voljela na svijetu. Gdje je granica između zaštite djeteta i razumijevanja roditelja koji stari pred našim očima?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće sačuvati obitelj kad život postane pretežak za one koje najviše volimo?