Muž mi je doveo ljubavnicu kući dok nam je kćer bila u bolnici: Kad sam rekla mami, nije me podržala
“Ne mogu vjerovati da si to napravio, Dario!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu dnevnog boravka. Miris njezinog parfema još je lebdio u zraku, a njezina torbica ležala je na našem kauču. Našem kauču, gdje smo godinama zajedno gledali filmove, smijali se i planirali budućnost.
Dario je stajao ispred mene, spuštenih ramena, ali bez trunke srama na licu. “Nina, nije to ono što misliš…” počeo je, ali nisam ga pustila da završi. “Naša Lana leži u bolnici! Naša kćer! A ti… ti si nju doveo ovdje? U naš dom?”
Osjetila sam kako mi se noge tresu. Sve se dogodilo prebrzo. Prije samo tjedan dana Lana je završila u bolnici zbog upale pluća. Dani su prolazili u strahu i neizvjesnosti, a ja sam svaki slobodan trenutak provodila uz njezin krevetić, držeći joj ruku i moleći Boga da sve bude dobro. Dario je dolazio povremeno, uvijek s nekim izgovorom zašto ne može ostati duže: posao, umor, sastanci. Nisam sumnjala ni sekunde. Vjerovala sam mu.
Ali sinoć sam se ranije vratila kući po njezinu omiljenu igračku i zatekla prizor koji mi je zauvijek promijenio život. Dario i ona – Tamara, njegova kolegica s posla – smijali su se u kuhinji kao da su kod kuće. Kao da ja i Lana ne postojimo.
“Znaš li koliko sam sama bila ovih dana?” pitala sam ga kroz suze. “Znaš li koliko sam se bojala za naše dijete?”
Dario je šutio. Tamara je brzo pokupila torbicu i nestala bez riječi. Ostali smo sami u tišini koja je parala dušu.
Te noći nisam mogla spavati. Oči su mi bile crvene od plača, a srce mi se slamalo na tisuću komadića. Ujutro sam nazvala mamu. Znala sam da će razumjeti, da će me zagrliti i reći da će sve biti dobro.
Ali kad sam joj ispričala što se dogodilo, njezin glas je bio hladan i odmjeren: “Ma Nina, muškarci su takvi. Bitno je da Lana ozdravi. Nemoj odmah raditi dramu.”
“Kako to misliš – nemoj raditi dramu? Mama, prevario me! Doveo ju je u naš dom!”
“Znam, dijete, ali imaš dijete s njim. Nije vrijeme za svađe i rastave. Sjeti se kako je meni bilo s tvojim ocem…”
Sjetila sam se. Sjećam se svih onih večeri kad bi tata kasnio kući, a mama bi šutjela i gledala kroz prozor. Sjećam se njezinih suza koje bi skrivala od mene i brata. I tada sam obećala sebi da ja nikada neću biti takva žena.
Ali sada sam bila upravo to – žena koja šuti zbog djeteta, zbog straha od samoće, zbog sramote pred susjedima.
Sljedećih dana Dario se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Dolazio bi u bolnicu s osmijehom, donosio Lani voće i igračke, a meni bi govorio: “Moramo biti jaki zbog nje.”
Pokušavala sam ga ignorirati, ali svaki njegov pogled me podsjećao na izdaju. Nisam znala što da radim. Razvod? Kako ću sama s djetetom? Gdje ću živjeti? Što će reći ljudi?
Jedne večeri, dok sam sjedila uz Lanin krevetić, prišla mi je medicinska sestra Mirela. “Nina, jesi li dobro? Izgledaš iscrpljeno.”
Pogledala sam je i slomila se: “Ne znam više ništa… Muž me prevario dok nam je dijete bilo ovdje.”
Mirela me zagrlila kao sestru: “Nisi prva ni zadnja kojoj se to dogodilo. Ali moraš misliti na sebe i Lanu. Ako ti nisi dobro, ni ona neće biti dobro.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.
Kad smo se napokon vratile kući iz bolnice, sve je bilo drugačije. Dario je pokušavao glumiti savršenog muža i oca, ali između nas više nije bilo ničega osim tišine i laži.
Jednog popodneva došla sam kod mame s Lanom u naručju. Sjela sam za kuhinjski stol i rekla: “Ne mogu više ovako. Ne želim živjeti u laži.”
Mama me pogledala onim umornim očima koje su previše toga vidjele: “Znam da ti je teško. Ali život nije bajka.”
“Ali zar nije bolje biti sama nego ponižena?” upitala sam.
Nije odgovorila odmah. Samo je uzdahnula i sklonila pogled.
Tih dana često sam razmišljala o svim ženama koje poznajem – susjedi Jasni koju muž vara godinama, kolegici Amri koja trpi zbog djece, prijateljici Ivani koja se razvela i sada svi šapuću iza njezinih leđa.
Zašto nas društvo uvijek tjera da šutimo? Zašto nas majke uče da trpimo?
Jedne večeri sjela sam pred ogledalo i pogledala sebe u oči: “Nina, imaš pravo na sreću.”
Sutradan sam Dariju rekla da želim razvod. Prvo me gledao kao da sam poludjela, a onda počeo moliti za oprost: “Nina, bio sam glup! Ne mogu bez vas!”
Ali ja više nisam bila ona ista žena koja šuti i trpi.
Preselila sam se kod prijateljice Lejle dok ne pronađem stan. Mama mi nije dolazila u posjetu tjednima. Tek kad je Lana pitala gdje je baka, došla je – tiho, bez riječi osude ili podrške.
Danas živim sama s Lanom u malom stanu na Trešnjevci. Nije lako – svaki dan borba s računima, poslom i samoćom. Ali barem znam da više ne živim u laži.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego ponižena? Zašto žene još uvijek moraju birati između dostojanstva i sigurnosti? Možda će netko od vas znati odgovor bolje od mene.