Pokloni ili novac: Bitka za unuka
“Ne treba mu još jedna autić, Amira. Dajte nam samo novac, molim vas.” Lejla je stajala nasuprot mene u kuhinji, ruku prekriženih na prsima, dok je mali Tarik trčkarao oko stola s novom slagalicom koju sam mu donijela iz Sarajeva. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce tone. Nisam mogla vjerovati da poklon koji sam birala s toliko ljubavi i pažnje nije dobrodošao.
“Ali, Lejla, djeca se raduju igračkama… Sjećaš li se kad si ti bila mala?” pokušala sam nježno, nadajući se da će shvatiti. Ona je samo uzdahnula i pogledala kroz prozor.
“Nije stvar u tome, Amira. Tarik ima previše stvari. Sve se gomila, a mi nemamo mjesta. Novac nam treba za njegove aktivnosti, za vrtić, za budućnost. Igračke su… pa, samo još jedna stvar više za pospremiti.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od nelagode i tuge. Nisam znala šta da kažem. Moj muž, Jasmin, sjedio je u dnevnoj sobi i pravio se da ne čuje razgovor. Znao je da će svaka riječ biti pogrešna.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Lejline riječi. Sjećala sam se svog djetinjstva u Mostaru, kada su pokloni bili rijetki i dragocjeni. Svaka lutka, svaka knjiga imala je svoju priču. Zar je moguće da danas to više ništa ne znači?
Sljedeći dan Jasmin me pokušao utješiti: “Pusti, Amira. Njihovo dijete, njihove odluke. Mi smo svoje odgojili.”
Ali nisam mogla pustiti. Osjećala sam se kao da mi uzimaju nešto važno – priliku da budem baka na način koji znam i volim.
Narednih sedmica atmosfera je bila napeta. Svaki put kad bih došla kod njih, osjećala sam se kao uljez. Tarik bi mi potrčao u zagrljaj, a ja bih mu krišom dala čokoladicu ili malu knjigu. Lejla bi to primijetila i samo prevrnula očima.
Jednog dana, dok smo sjedile same u parku dok se Tarik igrao na toboganu, skupila sam hrabrost.
“Lejla, mogu li te nešto pitati? Zašto ti toliko smeta što mu donosim poklone? Nije stvar u novcu… Znaš da bih dala sve za njega.”
Pogledala me umorno, kao da joj je dosta svega.
“Amira, nije lako danas biti roditelj. Sve je skupo, sve je stresno. Mi nismo imali ni pola onoga što vi imate sada. Ja želim Tariku omogućiti najbolje – kurseve engleskog, plivanje, možda jednog dana i putovanja. Svaka marka nam znači. A igračke… On se igra pet minuta i zaboravi ih.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ali ja želim da me pamti po nečemu lijepom… Da zna da sam mu donosila radost, a ne samo koverte s novcem kao na svadbi!”
Lejla je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla:
“Možda ti to vidiš tako… Ali meni je važno da mu olakšamo život kasnije. Ne želim da misli kako je ljubav samo kroz stvari koje možeš držati u ruci.”
Nisam znala šta reći. Osjećala sam se staro i nepotrebno.
Kad sam došla kući, Jasmin me zagrlio.
“Možda bismo mogli naći kompromis? Možda daš nešto novca za ono što njima treba, ali i neku sitnicu za Tarika?”
Nisam bila sigurna hoću li moći prihvatiti takvu promjenu.
Prošli su mjeseci u toj tihoj borbi. Tarik je rastao, a ja sam sve rjeđe donosila poklone. Umjesto toga, počela sam s njim provoditi više vremena – vodila ga u park, čitala mu priče, učila ga praviti kolače.
Jednog dana, dok smo zajedno crtali na balkonu, Tarik me pogledao i rekao:
“Bako, volim kad si sa mnom! Ti si moja najbolja prijateljica!”
Tada sam shvatila – možda pokloni nisu jedini način da ostavim trag u njegovom srcu.
Ali još uvijek me boli kad vidim praznu policu gdje su nekad stajale igračke koje sam birala s ljubavlju.
Pitam se: Jesam li ja ta koja ne razumije novo vrijeme ili smo svi zaboravili koliko malo stvari može značiti puno djetetu? Šta vi mislite – je li novac zaista bolji poklon od uspomena?