Odlučila sam prema snahi i sinu postupati onako kako oni prema meni: Priča o uzajamnom poštovanju
“Ljiljana, molim te, dođi večeras. Amra ima temperaturu, ja sam na izmaku snaga. Ne znam šta da radim!” Ivanov glas je drhtao kroz slušalicu, ali ja sam samo zurila u prozor, gledajući kako kiša udara o staklo. Srce mi je lupalo, ali ovaj put nisam mogla. Nisam htjela.
“Ivane, žao mi je, ali večeras ne mogu doći. I ja sam umorna. Znaš da sam cijeli dan radila u bolnici, a i koljeno me opet boli. Morat ćete se snaći sami.”
S druge strane tišina. Zatim šapat: “Dobro…” I prekinuo je.
Sjedila sam u mraku dnevne sobe, osjećajući krivnju kako mi steže grlo. Cijeli život sam bila ona koja uvijek dolazi, koja uvijek pomaže. Kad su Ivan i Amra dobili malu Lejlu, bila sam tu svaku noć dok su oni spavali. Kad su renovirali stan, ja sam čistila prašinu i kuhala ručak. Kad su išli na more, pazila sam na psa i zalijevala cvijeće. Nikad nisam rekla ne.
Ali posljednjih mjeseci osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj obitelji. Amra bi mi ostavljala poruke: “Ljiljana, možeš li pokupiti Lejlu iz vrtića? Kasnim s posla.” Ivan bi me zvao: “Mama, možeš li nam donijeti ručak? Amra je umorna.” Nikad ni hvala, ni kako si ti, ni jesi li dobro. Samo zahtjevi.
Jednom sam pokušala razgovarati s Amrom dok smo pile kafu na balkonu.
“Znaš, Amra, nekad mi je teško sve stići…”
Pogledala me preko šalice kao da govorim gluposti.
“Ali vi ste u penziji, Ljiljana. Nama mladima je puno teže danas. Vi stariji imate vremena…”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Nisam više imala snage objašnjavati da radim pola radnog vremena u bolnici jer mi je penzija premala, da me koljeno boli od stare povrede iz rata, da imam i svoj život.
Te noći kad sam rekla ‘ne’, nisam mogla zaspati. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan kao dječak s ogrebanim koljenom; Amra na našem prvom zajedničkom ručku, stidljiva i nasmijana; mala Lejla koja me grli oko vrata.
Ujutro me dočekala poruka od Ivana: “Mama, Amra je još loše. Možeš li barem danas doći?”
Duboko sam udahnula i napisala: “Ivane, volim vas i uvijek ću vam pomoći kad mogu. Ali i ja imam granice. Morate naučiti sami brinuti o sebi i svojoj obitelji.”
Nije odgovorio.
Tog dana otišla sam kod prijateljice Mirele na kafu prvi put nakon mjesec dana. Smijale smo se kao nekad dok smo bile mlade medicinske sestre u Sarajevu. Pričala mi je o svojim unucima, o tome kako joj sin pomaže oko kuće.
“Znaš, Ljiljana,” rekla je Mirela tiho, “ako im stalno daješ sve, nikad neće naučiti cijeniti tebe ni ono što radiš. Moraš ih pustiti da sami osjete odgovornost.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi kad sam se vratila kući.
Sljedećih dana Ivan i Amra nisu zvali. Osjećala sam se usamljeno, ali i nekako slobodno. Počela sam čitati knjige koje su godinama skupljale prašinu na polici. Otišla sam na izlet s planinarskim društvom na Velebit. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da živim za sebe.
Jednog popodneva zazvonio je telefon.
“Mama?” Ivanov glas bio je tih.
“Da, Ivane?”
“Možeš li doći sutra na ručak? Amra i ja bismo voljeli razgovarati s tobom.”
Srce mi je poskočilo od nade i straha.
Sutradan sam došla kod njih s kolačem od jabuka koji Lejla voli. Amra me dočekala na vratima s osmijehom koji dugo nisam vidjela.
Za stolom je vladala tišina dok Lejla nije počela pričati o vrtiću.
Ivan je prvi progovorio:
“Mama… Žao nam je ako smo te uzimali zdravo za gotovo. Nismo ni primijetili koliko tražimo od tebe dok nisi rekla ne. Shvatili smo da moramo više brinuti sami o sebi… i više cijeniti ono što radiš za nas.”
Amra je klimnula glavom:
“Znam da nije lako biti svekrva… Hvala ti što si uvijek tu za nas. Obećavam da ćemo te pitati kako si prije nego što nešto tražimo od tebe.”
Osjetila sam suze u očima dok me Lejla grlila oko vrata.
Te večeri, dok sam hodala kući kroz miris proljetne kiše, shvatila sam koliko je važno postaviti granice čak i onima koje najviše volimo. Jer ljubav nije žrtva bez kraja – ljubav je uzajamno poštovanje.
Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili sretniji kad bismo češće rekli ‘ne’ onome što nas boli? Šta vi mislite – gdje je granica između pomoći i iskorištavanja u obitelji?