Između dvije vatre: Priča o nepravdi u obitelji
“Opet je donijela samo vrećicu krumpira?” – šapnula sam sebi dok sam gledala kroz prozor, promatrajući kako svekrva odlazi niz ulicu. Srce mi je lupalo, a ruke su mi drhtale od bijesa i nemoći. Suprug, Dario, sjedio je za stolom i šutke gledao u pod, kao da je i njemu neugodno.
“Ivana, nemoj opet… Znaš kakva je mama. Ona voli pomagati Marini jer je sama s djetetom,” pokušao je opravdati.
“A mi? Zar mi nismo njena obitelj? Zar naše dvoje djece ne zaslužuje isto?” – glas mi je zadrhtao. Nisam više mogla skrivati razočaranje. Svaki put kad bi svekrva došla, osjećala sam se manje vrijednom. Kao da sam ja ta koja nije dovoljno dobra za njenu ljubav i podršku.
Sve je počelo prije tri godine, kad je Marina, Dario-va sestra, ostala sama s malim Leonom. Njen muž je otišao u Njemačku i ubrzo se prestao javljati. Svi smo suosjećali s njom, ali nisam mogla ne primijetiti kako se svekrva tada promijenila prema nama. Prije bi nam donosila kolače, ponekad novac za režije ili poklone za djecu. Sad su to bile samo vrećice s povrćem ili stara odjeća koju nitko nije htio.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam Darija kako razgovara s majkom na telefonu.
“Mama, znaš da nam treba za vrtić… Ne možemo sve sami,” tiho je govorio.
“Dario, znaš da ja pomažem Marini. Ona nema nikoga osim mene. Vi ste dvoje, imate posao, imate Ivanu. Snaći ćete se vi,” odgovorila je hladno.
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam željela biti ljubomorna na Marinu, ali osjećaj nepravde me gušio. U našoj maloj kuhinji, gdje smo svaku kunu okretali dvaput prije nego što je potrošimo, svaki komad pomoći značio je puno. Djeca su rasla, potrebe su bile sve veće, a ja sam radila pola radnog vremena jer nisam imala kome ostaviti malog Petra.
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom kod svekrve na ručku, Marina je otvorila novčanik i izvadila nekoliko stotina kuna.
“Mama mi je dala za Leona da mu kupim tenisice i jaknu. Hvala ti, mama!” – nasmijala se i poljubila svekrvu u obraz.
Svekrva se samo blago nasmiješila i pogledala mene kao da očekuje da nešto kažem. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Dario me stisnuo za ruku ispod stola.
Na povratku kući nisam mogla izdržati.
“Zašto ona uvijek dobiva više? Zar smo mi manje vrijedni?”
Dario je šutio nekoliko minuta pa rekao: “Ne znam… Možda mama misli da si ti snažnija od Marine. Da možeš izdržati više.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam željela biti snažna na taj način. Htjela sam osjećaj pripadnosti, podršku i poštovanje.
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Djeca su počela primjećivati razliku. Ana je jednom pitala: “Mama, zašto baka Marini kupuje igračke, a nama ne?”
Nisam znala što reći. Kako objasniti djetetu da ljubav nije uvijek pravedna?
Pokušala sam razgovarati sa svekrvom.
“Gospođo Ružo, znam da želite pomoći Marini, ali i nama bi ponekad dobro došla vaša podrška…”
Pogledala me preko naočala i rekla: “Ivana, ti si pametna žena. Znaš kako je teško biti samohrana majka. Vi ste obitelj, imate jedno drugo. Marina nema nikoga osim mene.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
Te večeri sam dugo razmišljala što učiniti. Razgovarala sam s prijateljicama iz kvarta – svaka je imala svoju priču o nepravdi u obitelji. Jedna mi je rekla: “Ivana, moraš postaviti granice. Ako te stalno gura u drugi plan, reci joj otvoreno kako se osjećaš.”
Ali što ako time samo pogoršam stvari? Što ako Dario stane na majčinu stranu?
Narednih tjedana pokušavala sam biti ravnodušna. Kad bi svekrva došla s vrećicom povrća, zahvalila bih i nastavila svojim putem. Ali svaki put kad bi Marina dobila novac ili poklon za Leona, osjećala sam se izdano.
Jednog dana Dario je došao kući ranije s posla.
“Ivana, razgovarao sam s mamom. Rekao sam joj da nije pošteno što nas zanemaruje. Naljutila se i rekla da joj ne prigovaramo kad ona daje sve što ima. Sad ne znam što će biti…”
Osjetila sam olakšanje i strah u isto vrijeme. Jesmo li napravili pravu stvar? Hoće li nas sada još više udaljiti?
Sljedećih dana svekrva nije dolazila niti zvala. Djeca su pitala gdje je baka, a ja nisam znala što reći.
Nakon dva tjedna došla je nenajavljeno s velikom vrećicom namirnica i omotnicom u kojoj je bilo 500 kuna.
“Za djecu,” kratko je rekla i otišla bez riječi.
Dario me zagrlio: “Možda će trebati vremena, ali barem zna kako se osjećamo.”
Sjedila sam u tišini i gledala kroz prozor dok su djeca veselo trčala po dvorištu.
Pitam se – koliko puta moramo progutati ponos zbog mira u obitelji? Je li bolje šutjeti ili reći istinu pa makar zaboli? Što biste vi učinili na mom mjestu?