Između Dviju Vatra: Moja Borba za Mir u Obitelji
“Opet si joj pisala, zar ne?” Ivanov glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su mu oči gorjele od neizrečene ljutnje. Mobitel mi je još bio u ruci, poruka od Nade, moje bivše svekrve, svjetlucala je na ekranu: “Draga, javi mi se kad stigneš, treba mi tvoj savjet.”
Zastala sam, srce mi je lupalo kao da sam uhvaćena u krađi. “Ivane, ona je sama… Znaš da joj sin ne dolazi, a ja sam joj ostala jedina…”
“Nisi joj ti više ništa!” prekinuo me, glas mu je bio oštar, ali u očima sam vidjela povrijeđenost. “Zašto moraš stalno biti spasiteljica svima osim meni?”
Sjedila sam na rubu kauča, osjećajući se kao da stojim na rubu provalije. Ivan je bio moj muž već četiri godine, ali Nada… Nada je bila više od bivše svekrve. Bila mi je kao druga majka kad sam ostala bez svoje. Kad me moj prvi muž, Dario, ostavio zbog druge žene i otišao u Njemačku, Nada me nije izbacila iz svog života. Zvala me na kavu, slala poruke za rođendan, pitala za moju kćer Saru kao da je njezina unuka još uvijek dio te obitelji.
Ivan nikad nije volio tu vezu. “Ne možeš stalno živjeti u prošlosti,” govorio bi, “ako želiš budućnost sa mnom.” Ali kako objasniti da prošlost nije samo bol? Da su neki ljudi ostali jer su mi dali ljubav kad mi je najviše trebala?
Te večeri nisam mogla zaspati. Slušala sam Ivanovo teško disanje dok je ležao okrenut leđima. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi: “Zašto moraš biti spasiteljica svima osim meni?” Jesam li stvarno zanemarila njega zbog Nade? Ili on jednostavno ne razumije što znači biti odan nekome tko te nije izdao kad su svi drugi otišli?
Sljedećeg jutra Sara je došla iz škole uplakana. “Mama, baka Nada me zvala. Kaže da joj je teško sama. Mogu li kod nje za vikend?” Pogledala sam Ivana; lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
“Ne ideš nigdje,” rekao je tiho. “Dosta mi je toga. Ili ona ili mi.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Kako birati između čovjeka kojeg volim i žene koja mi je bila utočište kad sam bila najranjivija? Sara me gledala velikim očima punim suza.
Te večeri sjela sam s Ivanom za kuhinjski stol. “Ivane, molim te, pokušaj razumjeti… Nada nema nikoga. Dario joj ne šalje ni poruku za Božić. Ona nije kriva što je njezin sin otišao. Ja joj nisam više snaha, ali ona mi je prijateljica. Zar stvarno misliš da to ugrožava nas?”
Ivan je šutio dugo, gledao kroz prozor u tamu. “Ne znam,” rekao je napokon. “Samo znam da me boli kad vidim koliko ti znači netko tko te podsjeća na bivši život. Kao da ja nikad neću biti dovoljan.”
Nisam imala odgovor. Samo sam sjela do njega i primila ga za ruku. “Ti si moj sadašnji i budući život. Ali prošlost ne mogu izbrisati. Mogu samo pokušati da svi budemo dobro.”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao pred oluju. Sara je šutjela, Ivan se povlačio u sebe, a ja sam krišom odgovarala Nadi na poruke. Jedne večeri stigla mi je poruka: “Draga, osjećam se loše… Ne bih htjela smetati, ali možeš li doći?” Osjetila sam grč u želucu.
Otišla sam do Ivana i pokazala mu poruku. “Ovo nije igra ni protiv tebe ni protiv nas. Samo želim pomoći ženi koja nema nikoga. Ako želiš, pođi sa mnom.”
Ivan me gledao dugo, a onda polako kimnuo glavom.
Te večeri otišli smo zajedno kod Nade. Kuća joj je mirisala na staru kavu i uspomene. Sjela sam do nje, a Ivan je nespretno stajao uz vrata.
“Ivane, hvala što ste došli,” rekla je tiho Nada. “Znam da vam nije lako zbog mene… Ali vjerujte mi, ne želim vam biti teret ni uzrok svađe. Samo… samo ponekad trebaš nekoga da te sasluša.”
Ivan se polako opustio i sjeo nasuprot nje. Počeli su pričati o Sarinim školskim uspjesima, o vremenu i starim vremenima u Sarajevu prije rata.
Kad smo se vratili kući, Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
“Možda sam bio previše tvrdoglav,” priznao je tiho. “Ali sad vidim… možda svi nosimo svoje rane i svoje ljude iz prošlosti. Možda nije loše ako ih ponekad pustimo unutra u naš sadašnji život.”
Suze su mi navrle na oči od olakšanja.
Danas još uvijek ponekad osjećam grižnju savjesti – jesam li sebična što želim zadržati sve koje volim? Ili samo pokušavam biti čovjek u svijetu koji nas stalno tjera da biramo strane?
Što vi mislite – može li prošlost živjeti uz sadašnjost bez da jedna uništi drugu? Kako vi balansirate između lojalnosti starim prijateljstvima i novim ljubavima?