Bratova svadba, moja noćna mora: Kad obitelj postane bojno polje zbog novca
“Znaš li ti koliko košta sala za svadbu u Zagrebu?” Dario je bacio ključ na stol, lice mu je bilo crveno od bijesa. Mama je šutjela, gledala je u tanjur, a tata je stisnuo usne kao da će eksplodirati svakog trena. Ja sam sjedila između njih, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
“Dario, ne možemo samo tako prodati komad kuće zbog tvoje svadbe,” tata je napokon progovorio, glas mu je bio tih ali oštar. “To je naš dom. I Ivanin dom.”
Dario je odmahnuo rukom. “Ivana ionako planira otići čim nađe posao u Sarajevu! Što njoj znači tih par kvadrata? Meni treba sada!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. “Nije stvar u kvadratima, Dario. Stvar je u tome što tražiš da svi žrtvujemo nešto što nam znači, samo da bi ti imao svadbu iz snova.”
On se nasmijao, ali to nije bio sretan smijeh. “Lako je tebi pričati! Ti si uvijek bila tatina princeza. Meni nikad ništa nije palo s neba!”
Mama je tada ustala, tresući se. “Dosta! Neću više slušati ovo! Dario, ako ti toliko znači ta svadba, možda bi mogao razmisliti o skromnijem slavlju.”
“Ne dolazi u obzir!”, viknuo je Dario. “Svi moji prijatelji prave svadbe u hotelima, s bendom i 200 gostiju! Neću biti jedini luzer koji slavi u dvorištu!”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako mama tiho plače u kuhinji, a tata šeta po hodniku. Dario je zalupio vratima i otišao kod svoje zaručnice Lejle. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi: ‘Meni treba sada.’
Sutradan sam otišla kod bake Milene po savjet. Sjela sam za njezin stari stol prekriven stolnjakom s cvjetovima.
“Bako, što da radim? Ako roditelji prodaju dio kuće, više nikad neću imati svoj kutak. Ali ako ne popustimo, Dario će nas sve zamrziti.”
Baka me pogledala onim svojim mudrim očima. “Dijete moje, novac dođe i prođe, ali riječi koje izgovorimo kad smo povrijeđeni ostaju zauvijek. Sjeti se toga kad budeš birala strane.”
Vratila sam se kući taman kad je Lejla došla po Darija. Čula sam ih kako se svađaju ispred vrata.
“Tvoja sestra je sebična!”, Lejla je vikala. “Moja mama bi sve dala za mene!”
“Ivana nije kriva,” Dario je odgovorio tiše nego inače. “Ali ne razumije kako mi je…”
Ušla sam u hodnik i pogledala ih oboje.
“Dario, hajde da razgovaramo nas dvoje. Bez roditelja, bez Lejle. Samo brat i sestra.”
Pogledao me sumnjičavo, ali pristao je.
Sjeli smo na klupu ispred kuće. Tišina je bila teža od svih riječi koje smo izrekli zadnjih dana.
“Znaš li ti koliko sam puta sanjala o tome da svi opet budemo sretni? Da nema ovih svađa?”, pitala sam ga tiho.
Dario je slegnuo ramenima. “Sanjao sam i ja da ćeš me podržati. Da ćeš reći roditeljima da mi daju taj novac.”
“Ne mogu to napraviti, Dario. Ne zato što te ne volim, nego zato što bi to uništilo sve što smo gradili godinama. Tata bi prodao komad zemlje koji mu je ostao od djeda, mama bi plakala svaki put kad pogleda prazno dvorište… A ja bih znala da sam izgubila dom zbog jedne večeri tvoje sreće.”
Dario je šutio dugo, gledajući negdje u daljinu.
“A što ako nikad ne budem imao priliku opet biti sretan?”, pitao je napokon.
“Imaš nas, Dario. Imaš mene. I Lejlu. Svadba traje jedan dan, ali obitelj traje cijeli život. Zar to nije važnije?”
Nije odgovorio odmah. Samo je ustao i otišao niz ulicu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Mama i tata su šutjeli za stolom, ja sam izbjegavala Darija, a on se povukao u sebe.
Jedne večeri tata me zaustavio dok sam izlazila iz sobe.
“Ivana, znaš li ti koliko mi znači ova kuća? Ovdje sam odrastao, ovdje ste vi odrasli… Ali možda sam previše tvrdoglav. Možda bih trebao pomoći Dariju više…”
Zagrlila sam ga.
“Tata, ne smiješ žrtvovati sve zbog jednog dana veselja. Ako mu sada damo sve što traži, što će biti sljedeće? Hoće li nas ikada više gledati istim očima?”
Te noći sanjala sam da stojim pred praznom kućom, bez prozora i vrata, a Dario stoji na drugoj strani ceste i maše mi dok odlazi sa svojom svadbom iz snova.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što smo svi sjeli za isti stol bez vikanja.
“Odlučio sam,” rekao je Dario tiho. “Neću tražiti novac od kuće. Naći ću način da platim svadbu drugačije… Možda ćemo ipak slaviti u dvorištu. Ali želim da ste svi tamo sa mnom. To mi je važnije od svega drugog.”
Mama je zaplakala od olakšanja, tata ga je zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
Ja sam samo sjedila i osjećala kako mi se vraća nada da ćemo opet biti obitelj.
Ali još uvijek me progoni pitanje: Koliko smo spremni žrtvovati za sreću onih koje volimo? I gdje povući crtu između ljubavi i gubitka sebe?