Bratova nova žena i moj pad: Priča o izdaji i iskušenju

“Znaš li ti, Damire, šta znači biti izdan od samog sebe?” upitao sam brata dok smo sjedili na terasi, gledajući kako se sunce spušta iza stare kruške u dvorištu. Nisam čekao odgovor. Znao sam da ga ni on ne zna, kao što ni ja nisam znao dok njegova nova žena, Ivana, nije ušla u naš život.

Sve je počelo prošlog ljeta, kad je Damir nakon razvoda iznenada doveo Ivanu na našu vikendicu na Plitvicama. Moja supruga Marija i ja smo ih dočekali s osmijehom, ali već tada sam osjetio nemir. Ivana je bila drugačija – smijala se glasno, pričala otvoreno o svemu, a njene oči su me gledale kao da znaju nešto što ja ne znam o sebi. Marija je odmah primijetila moju nelagodu, ali nije ništa rekla. Samo me pogledala onim svojim tihim pogledom koji govori više od riječi.

Prve večeri, dok su Damir i Marija pripremali roštilj, Ivana i ja ostali smo sami na terasi. “Znaš, uvijek sam voljela miris borova poslije kiše,” rekla je tiho, gledajući u daljinu. “I ja,” odgovorio sam, iako nisam bio siguran da li lažem njoj ili sebi. Osjetio sam kako mi srce lupa brže nego što bi smjelo. Taj trenutak bio je početak mog kraja.

Sljedećih dana sve se promijenilo. Ivana je bila svuda – u kuhinji, u vrtu, na šetnjama uz jezero. Smijala se mojim šalama, doticala mi ruku kad bi prolazila pored mene, a ja sam postajao sve nervozniji. Marija je postajala sve tiša. Jedne noći, dok smo ležali u krevetu, upitala me: “Jesi li sretan?” Nisam znao šta da kažem. “Naravno da jesam,” slagao sam, ali ona je znala istinu.

Jednog popodneva, dok su Damir i Marija otišli po drva za ogrjev, Ivana je sjela pored mene na klupu ispod kruške. “Znaš li ti koliko si zapravo tužan?” upitala me iznenada. Pogledao sam je zbunjeno. “Nisi ti za ovu tišinu. U tvojim očima ima nešto što vrišti za promjenom.”

Te riječi su me proganjale danima. Počeo sam izbjegavati Mariju, a tražio Ivanu pogledom gdje god bih mogao. Jedne večeri, dok su svi već spavali, našao sam Ivanu na terasi. “Ne mogu više ovo,” šapnuo sam. Ona me samo pogledala i rekla: “Ni ja.”

Te noći poljubio sam ženu svog brata. Taj poljubac bio je kratak, ali dovoljan da uništi sve što sam godinama gradio sa Marijom. Sljedećeg jutra osjećao sam se kao stranac u vlastitoj koži.

Nisam mogao više sakriti istinu od Marije. Sjeli smo za kuhinjski stol dok su Damir i Ivana šetali šumom. “Marija…” počeo sam drhtavim glasom. Ona me prekinula: “Znam. Vidim te kako gledaš Ivanu. Znam šta se dogodilo.” Suze su joj klizile niz lice, ali nije vrištala niti me optuživala. Samo je ustala i otišla iz kuće.

Damir je saznao nekoliko dana kasnije. Došao je do mene s bijesom u očima kakav nikad nisam vidio kod njega. “Kako si mogao? Moj brat!” vikao je dok su mu ruke drhtale od bijesa. Nisam imao opravdanja. Samo sam stajao i šutio.

Ivana je otišla iz Damirovog života jednako brzo kao što je i ušla. Marija se preselila kod svoje sestre u Osijek i povela našu kćer Anu sa sobom. Ostao sam sam u praznoj kući punoj uspomena koje više nisu imale smisla.

Dani su prolazili sporo, svaki sat bio je težak kao godina. Pokušavao sam nazvati Mariju, ali nije odgovarala na pozive. Ana mi je poslala poruku: “Tata, mama plače svaku noć.” Srce mi se slomilo još jednom.

Jedne večeri otišao sam do rijeke gdje smo Marija i ja prvi put šetali kao mladi par. Sjeo sam na obalu i pustio suzama da teku slobodno. Sjetio sam se svih trenutaka sreće koje sam imao i svega što sam izgubio zbog jednog trenutka slabosti.

Danas živim s krivnjom koju ne mogu isprati ni rijeka ni vrijeme. Brat mi više ne govori, Marija mi ne oprašta, a Ana me gleda kao stranca kad se sretnemo na ulici.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si uništio sve što si volio? Da li jedan trenutak slabosti vrijedi cijelog života tuge? Šta biste vi učinili na mom mjestu?