Moja kćerka ima 38, sama je i želi dijete: Prihvaćanje nepredvidivosti života
“Mama, zar misliš da sam pogriješila što sam čekala?” Lejlin glas bio je tih, gotovo nečujan, ali u toj tišini bilo je više bola nego što sam ikad čula od nje. Sjedila je na prozorskoj dasci mog stana u Sarajevu, gledala u maglovito jutro, a suze su joj klizile niz obraze. Prizor me presjekao. Prije samo nekoliko sati plesale smo na svadbi moje sestrične Ivane, smijale se, nazdravljale životu. Sada – tišina, težina, i pitanje koje me pogodilo ravno u srce.
“Lejla, dušo…” pokušala sam je zagrliti, ali ona je samo odmahnula rukom. “Svi su jučer gledali u mene kao da sam neka greška. Kao da sam promašila život jer nemam muža ni djecu. Znaš li koliko puta su me pitali kad će svadba? Kad će unuci?”
Nisam znala što reći. I sama sam često razmišljala o tome – o njezinoj samoći, o praznim praznicima kad dođe sama, o tome kako joj je stan u Zagrebu tih i uredan, ali bez dječjeg smijeha. Ali nikad joj to nisam rekla. Nisam htjela biti još jedan glas koji joj govori da nije dovoljno.
“Lejla, nisi ti nikakva greška. Znaš da te volim više od svega. Ali… razumijem te. I ja sam se pitala gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li trebala više gurati? Jesam li trebala manje?”
Okrenula se prema meni, oči crvene od plača. “Nisi ti ništa pogriješila. Ja sam birala karijeru, putovanja, slobodu… Ali sad mi je 38. godine, mama! I želim dijete. Ne znam kako ni s kim. Samo znam da mi vrijeme ističe.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Toliko puta sam slušala priče prijateljica iz Mostara i Zagreba – njihove kćeri udane, s djecom, a ja uvijek odgovaram: “Lejla radi u banci, putuje po svijetu.” Nikad nisam spominjala njezinu samoću. Nikad nisam priznala sebi koliko me to boli.
“Možda bih mogla sama… Znaš da danas žene mogu i bez muža imati dijete. Umjetna oplodnja… ili možda usvajanje?” Lejla je govorila brzo, kao da se boji vlastitih misli.
“Ali šta će reći ljudi? Šta će reći tvoja nana? Tvoje tetke? Znaš kakvi su naši…”
“Mama! Zar još uvijek živimo za tuđe mišljenje? Zar nije važnije što ja osjećam? Zar nije važnije da budem sretna?”
Nisam imala odgovor. Sjetila sam se svog djetinjstva u Travniku – kako su žene šaptale o onima koje nisu imale djece ili muža. Kako su ih žalile ili ogovarale. Sjetila sam se svoje majke koja mi je govorila: “Samo nemoj ostati sama.” A sada – moja kćerka je sama, ali hrabra.
“Lejla, podržat ću te u svemu što odlučiš. Samo… bojim se za tebe. Bojim se da ćeš biti još usamljenija. Da će ti biti teško.” Suze su mi navrle na oči.
Lejla me zagrlila prvi put tog jutra. “Mama, možda će biti teško. Ali još teže mi je gledati kako mi život prolazi dok čekam nešto što možda nikad neće doći.”
Tog dana smo dugo šetale Vilsonovim šetalištem. Pričale smo o svemu – o njezinim bivšim vezama (Damir iz Rijeke koji nije htio djecu; Emir iz Sarajeva koji je bio previše vezan za majku), o njezinim prijateljicama koje su već majke i koje joj sada šalju slike djece na WhatsApp.
“Znaš li koliko puta sam poželjela samo nestati iz tih grupa? Svi pričaju o pelena, vrtićima, muževima… A ja? Ja šaljem slike s putovanja ili iz ureda. Kao da moj život vrijedi manje jer nisam majka.” Lejla je zastala kod mosta i gledala u Miljacku.
“Ali tvoj život vrijedi, Lejla! Ti si ostvarena žena! Imaš posao, stan, prijatelje…”
“Ali nemam ono što najviše želim sada – dijete. I bojim se da ću ostati sama kad ti odeš.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala da se toliko boji moje smrti.
Tih dana nakon svadbe puno smo razgovarale. Lejla je počela istraživati mogućnosti umjetne oplodnje u Zagrebu i Sarajevu. Pričale smo o tome kako bi bilo odgajati dijete bez partnera – o predrasudama, o financijama, o podršci obitelji.
Jedne večeri nazvala me sestra Jasmina iz Mostara: “Čula sam da Lejla razmišlja o umjetnoj oplodnji! Pa zar nije bolje da nađe nekog normalnog muškarca? Šta će ljudi reći?”
“Jasmina, ljudi će uvijek nešto reći. Ali ja biram biti uz svoju kćerku. Ona ima pravo na sreću na svoj način.” Spustila sam slušalicu drhteći od bijesa i tuge.
Lejla je ubrzo otišla natrag za Zagreb, ali ostale smo povezane više nego ikad prije. Svaki dan šalje mi poruke: “Mama, danas sam bila kod ginekologa.” “Mama, šaljem ti sliku s trčanja.” “Mama, volim te.” Po prvi put osjećam da smo istinski bliske.
Ali još uvijek me muči pitanje: Jesmo li mi žene zaista slobodne birati svoj put ili nas društvo uvijek tjera u kalupe? Hoće li moja Lejla biti sretna ako postane samohrana majka – ili će joj društvo opet pronaći novu zamjerku?
Možda nema pravog odgovora. Možda je jedino važno da budemo tu jedna za drugu – bez obzira na sve.
Ponekad se pitam: Je li sreća stvar izbora ili hrabrosti da prkosiš očekivanjima drugih?