Majčina tišina: Kako sam ostala sama u vlastitoj kući
“Zašto me više nitko ne zove?” – šaptala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u hladnu šalicu kave. Zvuk tišine bio je oglušujući. Nekad je ova kuća bila puna smijeha, mirisa svježe pite od jabuka i majčinog nježnog glasa koji me doziva: “Ajla, dođi pomoći oko ručka!” Danas, nakon što je mama umrla, a djeca otišla svojim životima, ostala sam sama s praznim zidovima i još praznijim srcem.
Sjećam se dana kad je sve počelo pucati. Bio je to običan četvrtak, ali kod nas nikad ništa nije bilo obično. Moja kćerka Lejla spustila je vilicu i pogledala me ravno u oči: “Mama, ja idem studirati u Zagreb. Ne mogu više ovdje.” Njen brat Dino samo je slegnuo ramenima, kao da ga se to ne tiče. “I ja ću čim završim srednju. Ovdje nema života.”
Pokušala sam ih razumjeti, ali osjećala sam se izdano. Zar sam sve ove godine živjela samo da bih ih na kraju gledala kako odlaze? “A šta će biti sa mnom?” upitala sam tiho, ali niko nije odgovorio. Samo su nastavili jesti, kao da nisam tu.
Nakon što su otišli, ostala sam s mamom. Njena bolest napredovala je brzo. Svaki dan bio je borba – za nju, za mene, za našu vezu koja se mijenjala iz dana u dan. “Ajla, nemoj plakati,” govorila bi mi dok sam joj mijenjala posteljinu. “Ti si jaka žena. Tako si me naučila,” odgovarala sam joj kroz suze.
Kad je umrla, osjećala sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Djeca su došla na sahranu, ali već su bili stranci. Lejla je nosila crni kaput koji joj nisam nikad vidjela, Dino je stalno gledao u mobitel. “Mama, moram se vratiti na faks,” rekla mi je Lejla već drugi dan. Dino je otišao s njom.
Ostala sam sama. Prvi put u životu nisam imala kome skuhati ručak, s kim popiti kavu ili podijeliti brige. Susjeda Mara dolazila bi ponekad: “Ajla, hajde na kafu kod mene.” Odbijala sam izgovorima – umorna sam, imam posla – ali istina je bila da nisam imala snage za razgovor.
Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušajući kako vjetar nosi lišće niz ulicu i pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše stroga? Jesam li ih previše štitila? Možda sam trebala pustiti Lejlu da ide na ekskurziju u srednjoj školi ili Dinu da ostane vani do kasno s prijateljima.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Srce mi je poskočilo – možda Lejla? Dino? Ali bio je to moj brat Emir iz Mostara.
“Ajla, kako si?”
“Dobro…” slagala sam.
“Znaš da nisi sama. Dođi kod nas na vikend. Djeca te vole vidjeti.”
“Hvala, Emire… možda drugi put.” Spustila sam slušalicu i zaplakala kao dijete.
Počela sam pisati pisma djeci koja nikad nisam poslala:
“Draga Lejla,
Nadam se da si dobro. Znam da si zauzeta, ali voljela bih da mi se javiš češće. Nedostaješ mi više nego što mogu reći…”
Ali odgovora nije bilo.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu Sanju na pijaci.
“Ajla! Gdje si ti nestala?”
“Nigdje… ovdje sam,” pokušala sam se nasmiješiti.
“Znaš, svi mi prolazimo kroz to. I meni su djeca otišla. Ali moraš živjeti za sebe sada. Hajde sa mnom na planinarenje ovu nedjelju!”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade. Možda još nije kasno da pronađem smisao izvan uloge majke i kćeri.
Ali kad sam se vratila kući te večeri, opet me dočekala tišina. Sjela sam na krevet i gledala stare fotografije – mama s osmijehom, Lejla i Dino kao djeca, ja između njih.
“Gdje smo nestali? Kako smo dopustili da nas život ovako razdvoji?”
Možda nisam bila savršena majka ni kćerka, ali voljela sam ih svim srcem. I sada, kad su svi otišli, pitam se – ima li nade za nas koji ostanemo sami? Je li moguće ponovno pronaći sreću kad izgubiš sve što si volio?
Što vi mislite – jesmo li sami krivi za svoju samoću ili je to jednostavno dio života koji moramo prihvatiti?