Povratak kući: Kako je pohlepa mog zeta razbila našu obitelj
“Sto maraka? Pa, majko, to danas ne vrijedi ništa! Šta će Brianna s tim?” Zatečena, gledala sam u Damira, svog zeta, dok je nervozno prebrojavao novčanice na stolu. Moja kćerka Lejla šutjela je, pogled joj je bio prikovan za pod. Brianna, moja unuka, stajala je sa strane, zbunjena i pomalo posramljena. U tom trenutku, srce mi se steglo kao nikad prije.
Dvadeset godina sam provela u Njemačkoj, radeći po dvanaest sati dnevno kao medicinska sestra. Svaki slobodan trenutak sanjala sam o povratku kući, o toplim večerima uz kahvu i smijehu djece. Kad sam napokon skupila hrabrosti i vratila se u Sarajevo, vjerovala sam da će me dočekati obitelj koja me voli i poštuje. Nisam ni slutila da će moj povratak biti početak kraja svega što sam gradila.
Damir je nastavio: “Znate li vi koliko danas košta običan rođendanski poklon? Djeca u školi nose telefone od hiljadu maraka! Brianna će ispasti smiješna s ovim.”
Pogledala sam Lejlu, tražeći podršku. Umjesto toga, ona je samo tiho rekla: “Mama, možda Damir ima pravo. Vrijeme se promijenilo.”
U meni se nešto slomilo. Sjetila sam se dana kad sam Lejli slala pakete iz Njemačke – čokolade, igračke, odjeću. Nikad nije pitala koliko to vrijedi. Bila je sretna što mislim na nju. A sada? Sada je novac postao mjera ljubavi.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Damirove riječi. Jesam li pogriješila što sam otišla? Jesam li ih razmazila novcem koji sam krvavo zarađivala? Ili je svijet oko nas postao toliko hladan da više ništa osim novca nema vrijednost?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Brianna mi se nije više obraćala kao prije. Damir je izbjegavao svaki razgovor sa mnom, a Lejla je bila rastrgana između nas dvoje. Jednog jutra, dok sam kuhala kafu, Lejla je tiho sjela za stol.
“Mama,” počela je drhtavim glasom, “znam da ti nije lako. Ali Damir samo želi najbolje za Briannu. Znaš kakva su djeca danas…”
Prekinula sam je: “Najbolje? Najbolje nije novi telefon ili tenisice od tristo maraka! Najbolje je kad znaš da te neko voli i misli na tebe. Zar smo to zaboravili?”
Lejla je zaplakala. “Ne znam više šta da radim. Damir stalno priča o novcu, o tome kako nikad nemamo dovoljno. A ja… ja samo želim mir.”
Tada sam shvatila da nije samo Damir problem. Svi smo se promijenili. Ja sam postala strankinja u vlastitoj kući, a Lejla žena koja ne zna kako spojiti kraj s krajem.
Jednog popodneva odlučila sam razgovarati s Damirom. Sjela sam nasuprot njega dok je gledao utakmicu na televiziji.
“Damire,” rekla sam mirno, “znam da ti nije lako. Znam da su vremena teška. Ali ne mogu prihvatiti da novac bude važniji od poštovanja i ljubavi.”
On me pogledao s podsmijehom: “Vi ste navikli na Njemačku plaću. Ovdje se živi od danas do sutra. Ako ne damo Brianni ono što imaju druga djeca, bit će izopćena.”
“Ali po kojoj cijeni?” upitala sam ga tiho.
Nije odgovorio. Samo je okrenuo glavu prema ekranu.
Te večeri Brianna mi je prišla dok sam slagala rublje.
“Nano,” šapnula je, “hvala ti za poklon. Znam da si mislila na mene.”
Zagrlila sam je čvrsto, suze su mi navrle na oči.
Dani su prolazili, a jaz među nama postajao je sve veći. Počela sam razmišljati o povratku u Njemačku. Možda tamo barem neću biti teret vlastitoj obitelji.
Jedne subote došla mi je u posjetu moja sestra Azra iz Zenice.
“Šta ti je, Amira? Nisi više ona stara,” upitala me zabrinuto.
Ispričala sam joj sve. Azra me pažljivo slušala pa rekla: “Znaš šta? Nisi ti kriva što si radila i slala im sve što si mogla. Ali moraš im pokazati da ljubav nema cijenu.”
Te riječi su mi dale snagu. Sljedećeg dana okupila sam obitelj za stolom.
“Želim vam nešto reći,” počela sam odlučno. “Možda nisam bila tu kad ste me trebali, ali uvijek sam vas voljela najviše na svijetu. Novac dolazi i odlazi, ali obitelj ostaje. Ako to izgubimo – izgubili smo sve.”
Damir je šutio, Lejla je plakala, a Brianna me zagrlila.
Ne znam hoće li nas ovo promijeniti. Ne znam hoće li Damir ikada shvatiti što znači prava vrijednost obitelji. Ali znam jedno: neću više šutjeti.
Ponekad se pitam – jesmo li mi sami krivi što smo dopustili da novac upravlja našim životima? Može li se izgubljeno povjerenje ikada vratiti? Šta vi mislite – gdje smo pogriješili?