Dajem više mlađoj kćeri, a starija šuti: Istina koju sam otkrila promijenila je sve
“Jasmina, opet si poslala Lejli više nego meni.” Glas moje starije kćeri Ane bio je tih, ali u njemu se osjećala gorčina koju nisam očekivala. Stajala sam u kuhinji malog stana u Novom Zagrebu, držeći mobitel u ruci, dok su mi ruke drhtale. U tom trenutku, kroz prozor sam gledala sive oblake kako se nadvijaju nad gradom, kao da su odraz mog unutarnjeg nemira.
Nisam znala što da joj odgovorim. Godinama sam radila kao čistačica u jednoj privatnoj klinici, za 900 eura mjesečno. Od toga sam 500 slala mlađoj kćeri Lejli, koja je još studirala u Sarajevu, a Ani, koja je već radila u knjižari u Travniku, samo 50. Uvijek sam mislila da je to ispravno – Lejla je još bila dijete, trebala je više pomoći. Ana je bila odrasla, snašla se, imala svoj život. Ali sada, kad sam čula tugu u njenom glasu, zapitala sam se jesam li pogriješila.
“Znaš da Lejli treba više… još studira, a ti si već na nogama,” pokušala sam objasniti, ali Ana je samo uzdahnula.
“Mama, nije stvar u novcu. Samo… ponekad imam osjećaj da te više brine kako je ona nego ja. Kao da sam ja manje važna.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Sjetila sam se dana kad sam ih obje ostavila kod svoje sestre u Travniku i otišla raditi u Zagreb. Tada su imale samo 10 i 14 godina. Njihov otac, Emir, već tada je bio odsutan – fizički i emocionalno. Kad je napokon otišao s nekom ženom iz Zenice, nisam ni plakala. Samo sam nastavila dalje.
Svaki mjesec sam slala novac, pakete hrane i odjeće. Nikad nisam pitala kako su se osjećale bez mene. Mislila sam da će im biti lakše ako imaju sve materijalno. Ali sada, kad su odrasle žene, shvatila sam da možda nisam bila tu kad im je najviše trebalo.
Jedne večeri, dok sam slagala Lejlina pisma koja mi je slala iz Sarajeva, pronašla sam jedno koje nikad nisam otvorila. Na omotnici je pisalo: “Za mamu – kad budeš spremna.” Srce mi je brže zakucalo dok sam trgala papir.
“Draga mama,
Znam da ti nije lako. Znam da si otišla iz Travnika samo zbog nas. Ali ponekad mi se čini da si zaboravila na Anu. Ona ti nikad ništa ne kaže, ali ja vidim koliko joj fališ. Ja barem imam tvoje poruke svaki dan i tvoj novac – ona ima samo sjećanja na tebe iz djetinjstva. Nemoj zaboraviti na nju. Voli te Lejla.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala te riječi. Nisam znala što da radim. Cijeli život sam pokušavala biti dobra majka, a sada mi se činilo da sam podbacila na najvažnijem ispitu.
Sljedeći dan nazvala sam Anu.
“Ana, hoćeš li doći kod mene za vikend? Napravit ću ti pitu kao nekad… Sjećam se da si voljela kad bi cijela kuća mirisala na sir i luk.”
S druge strane čuo se tihi smijeh.
“Doći ću, mama. Fališ mi.”
Taj vikend bio je prekretnica za nas obje. Ana je došla s osmijehom na licu, ali oči su joj bile umorne. Sjela je za stol i gledala me dok sam razvlačila jufku.
“Znaš, mama… Nije meni do novca. Samo bih voljela da me nekad pitaš kako sam stvarno. Da me zagrliš kao nekad kad sam bila mala i bojala se grmljavine.”
Nisam mogla izdržati – prišla sam joj i zagrlila je čvrsto kao nekad davno.
“Oprosti mi, Ana. Bila sam slijepa od brige za vas obje… ali možda najviše za Lejlu jer sam mislila da si ti jača.”
Ana je zaplakala na mom ramenu.
Te večeri smo dugo razgovarale o svemu – o Emiru koji nas je ostavio zbog sebe, o godinama koje smo provele razdvojene, o Lejli koja se uvijek osjećala kao da mora biti dobra jer ja nisam tu. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se kao prava majka.
Nakon tog vikenda odlučila sam promijeniti stvari. Počela sam slati manje novca Lejli – ona je to razumjela i podržala me – a više vremena provoditi s Anom. Zajedno smo išle na tržnicu, šetale Jarunom i pričale o svemu što nas muči.
Jednog dana stigla mi je poruka od Emira: “Jasmina, mogu li doći vidjeti cure?” Nisam mu odgovorila odmah. Znala sam da nije zaslužio drugu priliku tako lako. Ali Ana me pogledala i rekla: “Možda nam svima treba novi početak.”
Kad smo se sve tri našle za istim stolom prvi put nakon deset godina, osjećala sam se kao da dišem punim plućima. Emir je bio stariji, umorniji, ali prvi put iskreno pokajnički.
“Znam da vas nisam zaslužio… ali želim pokušati biti bolji otac, ako mi dopustite,” rekao je tiho.
Lejla ga je gledala sumnjičavo, Ana šutjela. Ja sam samo klimnula glavom.
Danas više ne šaljem toliko novca nikome – umjesto toga šaljem poruke ljubavi i podrške svaki dan. Naučila sam da novac ne može nadoknaditi izgubljeno vrijeme ni zagrljaj majke.
Ponekad se pitam: Jesam li prekasno shvatila što znači biti majka? Može li ljubav ispraviti godine tišine i pogrešnih odluka? Što vi mislite?