Majčina Obećanja i Očeva Tišina: Kuća Koja Je Razdvojila Porodicu
“Ne možeš mi to sad reći, mama!” povikala sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, još uvijek u pidžami, s kavom koja se hladila na stolu. Miris svježe pečenih kiflica širio se kuhinjom, ali meni je sve bilo gorko. “Zašto baš sad? Zašto nakon svega?”
Majka me gledala onim svojim tvrdim pogledom, kao da joj je svejedno što mi srce puca. “Nisam više mogla čekati, Ana. Tvoj otac i ja… Gotovo je. I kuća… Kuća više nije samo tvoja briga.”
Sjećam se da sam prije samo mjesec dana sjedila s njom i tatom za istim ovim stolom. Dogovarali smo detalje oko vjenčanja, tko će gdje sjediti, hoće li biti sarme ili pečenja, i najvažnije – što će biti s kućom kad se udam za Dinu. Mama je tada rekla: “Ne brini, Ana, kuća je tvoja. Kad se udaš, bit ćeš mirna. Tvoj otac i ja smo to odlučili.”
Dino je bio sretan zbog toga. Njegovi roditelji iz Travnika stalno su nas pitali kad ćemo napokon imati svoj krov nad glavom. “Ana, znaš koliko mi to znači. Ne mogu više živjeti kod tvojih, stalno osjećam da smetam,” šaptao mi je dok smo ležali u krevetu.
Ali sad, sve se raspadalo. Mama je odjednom odlučila – razvod. I ne samo to, nego i kuća više nije bila sigurna stvar. “Morat ćemo prodati kuću i podijeliti novac. Tako je po zakonu,” rekla je hladno, kao da govori o nekoj tuđoj sudbini.
Otac je šutio. Sjedeći u svojoj fotelji, gledao je kroz prozor kao da ga sve ovo ne dotiče. Nikad nije bio čovjek od mnogo riječi, ali sada sam ga prvi put vidjela slomljenog. “Ana, nemoj zamjeriti majci. Nismo više mogli dalje,” rekao je tiho.
U meni se miješala ljutnja i tuga. Osjećala sam se prevareno. Cijeli život sam vjerovala da će ova kuća biti moj dom, mjesto gdje ću graditi svoju porodicu. Sada je sve visilo o niti.
“Mama, znaš li ti što si napravila? Dino i ja smo planirali budućnost ovdje!”
“Znam, ali ne mogu više živjeti u laži. Tvoj otac…” zastala je i progutala knedlu. “Tvoj otac ima drugu ženu već godinama. Ja sam šutjela zbog tebe i tvog brata. Sad više nema smisla.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Pogledala sam tatu – lice mu je bilo sivo, pogled prazan.
“Tata? Je li to istina?”
Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i izbjegavao moj pogled.
“Ana, nisam htio da saznaš ovako… Ali mama i ja smo već dugo samo cimeri u ovoj kući. Sve smo radili zbog vas dvoje.”
Brat Filip ušao je u sobu taman kad su riječi pale poput bombe.
“Što se ovdje događa? Zašto svi vičete?”
Mama mu je kratko objasnila situaciju. Filip je odmah planuo: “Super! Znači ni ja nemam gdje živjeti! Hvala vam puno! Baš ste roditelji godine!”
Dino me kasnije zagrlio u hodniku dok sam plakala: “Ana, naći ćemo rješenje. Nije kraj svijeta. Možda možemo kupiti stan? Ili iznajmiti nešto dok se sve ne riješi?”
Ali meni nije bilo do novih početaka. Osjećala sam se kao da su mi svi temelji izmaknuti ispod nogu.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mama i tata su izbjegavali jedno drugo, Filip je stalno bio vani s društvom, a Dino i ja smo šutjeli za stolom, svatko sa svojim mislima.
Jedne večeri sjela sam s mamom u kuhinju.
“Mama, zašto nisi ranije rekla? Mogla si barem mene pripremiti…”
Pogledala me umorno: “Nisam htjela da ti uništim vjenčanje. Znam koliko ti je to značilo. Ali nisam više mogla glumiti sretnu porodicu. Oprosti mi ako sam pogriješila.”
Nisam znala što bih rekla. S jedne strane razumjela sam je – godinama je trpjela zbog nas. S druge strane, osjećala sam se izdano.
Dino i ja smo počeli gledati stanove za najam po Sarajevu i Zagrebu – gdje god bi nam posao dopustio. Svaka opcija bila je skupa ili daleko od svega što poznajemo.
Filip se povukao u sebe, prestao pričati s roditeljima i sa mnom.
Jedne noći čula sam tatu kako plače u svojoj sobi. Prvi put u životu vidjela sam ga ranjivog.
“Ana… oprosti mi,” rekao mi je kad sam ga našla na hodniku.
“Tata, samo želim znati zašto? Zašto si nas lagao sve ove godine?”
Slegnuo je ramenima: “Mislio sam da radim najbolje za vas dvoje… Ali izgleda da sam sve samo pogoršao.”
Dani su prolazili u neizvjesnosti. Mama je pokrenula papire za razvod, kuća je stavljena na prodaju. Dino i ja smo morali spakirati stvari i otići kod njegovih roditelja dok ne nađemo nešto svoje.
Gledala sam kroz prozor autobusa dok smo odlazili iz mog djetinjstva – osjećala sam se prazno.
Ponekad se pitam: Je li bolje znati istinu pa makar boljela ili živjeti u laži radi prividnog mira? Što biste vi učinili na mom mjestu?