Poruka koja je promijenila sve: Ispovijest jedne nove majke
“Ne mogu vjerovati da mi ovo radiš sada, Dine!” viknula sam, glas mi je bio promukao od suza i iscrpljenosti. Tek sam rodila našu malu Lejlu prije nekoliko sati, a već sam osjećala kako mi se tlo pod nogama ruši. Sjedila sam na bolničkom krevetu, još uvijek u pidžami s uzorkom medvjedića, dok je mala spavala u prozirnom krevetiću pored mene. Sve je trebalo biti savršeno – prvi dani naše male obitelji, osmijeh, suze radosnice, a ne ovo.
Sve je počelo sasvim nevino. Dine je ostavio mobitel na ormariću dok je otišao do automata po vodu. Htjela sam samo pogledati koliko je sati jer mi je vrijeme u bolnici prolazilo sporo kao nikad prije. Ekran se upalio i ugledala sam poruku: “Nedostaješ mi, ljubavi. Kad ćeš opet doći?” Ispod toga – ime: Ivana. Srce mi je preskočilo otkucaj. Ivana? Njegova kolegica s posla? Ili…?
Prsti su mi drhtali dok sam otključavala mobitel. Nisam htjela biti ta žena koja špijunira, ali nisam mogla zaustaviti sebe. Otvorila sam razgovor i pročitala još nekoliko poruka. “Sinoć je bilo predivno. Još osjećam tvoj miris na sebi.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće. U tom trenutku Dine se vratio u sobu s bocom vode i osmijehom na licu.
“Evo, ljubavi, donio sam ti vodu… Šta ti je? Zašto plačeš?”
Nisam mogla izgovoriti ni riječ. Samo sam mu pokazala mobitel. Lice mu je u trenu izgubilo boju.
“To nije ono što misliš…” počeo je, ali nisam ga pustila da završi.
“Dine, ja sam upravo rodila tvoje dijete! Kako si mogao? Kako si mogao?!”
U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je izdaja. Godinama smo zajedno, prošli smo kroz toliko toga – selidbe iz Sarajeva u Zagreb zbog njegovog posla, moji pokušaji da pronađem posao kao učiteljica, beskrajne večeri kada smo sanjali o budućnosti. A sada, kad smo napokon postali roditelji, on me vara s Ivanom.
Dine je pokušavao objasniti. “Nije to ništa ozbiljno… Bila je to greška… Bio sam pod stresom zbog svega… Ti si bila trudna, stalno si bila nervozna… Nisam znao kako da ti priđem…”
Svaka njegova riječ bila je kao nož u srce. “Znači, dok sam ja nosila tvoje dijete, ti si bio s drugom? Jesi li barem razmišljao o meni? O našoj Lejli?”
Pogledao me očima punim srama. “Žao mi je, Mirela. Kunem ti se, žao mi je.”
U tom trenutku u sobu je ušla sestra s doručkom i pogledala nas zbunjeno. “Je li sve u redu?”
Samo sam kimnula glavom i pokušala obrisati suze. Nisam htjela da itko zna što se događa. U bolnici su svi očekivali sretnu majku, a ja sam se osjećala kao da mi se svijet raspada.
Tijekom sljedećih sati Dine je sjedio na stolici pored kreveta, šutio i gledao u pod. Ja sam gledala Lejlu kako spava i pitala se što ću sada. Nisam imala snage ni za ljutnju ni za oprost. Samo prazninu.
Kad su me pustili kući nakon tri dana, mama me dočekala na vratima stana u Novom Zagrebu. Odmah je primijetila da nešto nije u redu.
“Mirela, šta ti je? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.”
Nisam mogla više skrivati. Ispričala sam joj sve dok smo sjedile za kuhinjskim stolom, a Lejla je spavala u nosiljci.
Mama me zagrlila i rekla: “Znam da boli, ali moraš misliti na sebe i na Lejlu. Ako ti ne možeš vjerovati Dini, bolje da to riješiš odmah nego da patiš cijeli život.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Lejlu i pitala se kakvu budućnost joj mogu pružiti sama. Sjetila sam se svih onih priča iz djetinjstva o ženama koje su trpjele zbog djece, koje su šutjele zbog društva i rodbine. Ali ja nisam htjela biti ta žena.
Sljedećeg jutra pozvala sam Dinu na razgovor. Sjeo je preko puta mene za kuhinjskim stolom, nervozno vrtio šalicu kave.
“Dine, ne mogu ti oprostiti ovo sada. Možda jednog dana hoću, ali trenutno ne mogu živjeti s tobom pod istim krovom. Trebam vremena da razmislim o svemu. Ti možeš viđati Lejlu kad god želiš, ali između nas više ništa nije isto.”
Pogledao me tužno i klimnuo glavom. “Razumijem… Zaslužio sam to. Samo… Volim vas obje.” Njegove riječi više nisu imale težinu.
Tako su prošli tjedni – ja sama s Lejlom, mama mi pomaže koliko može, a Dine dolazi povremeno vidjeti kćer. Ponekad ga gledam kako drži Lejlu i pitam se gdje smo pogriješili. Je li stvarno moguće da ljubav nestane tako brzo? Ili nikad nije ni bila prava?
Prijateljice su mi govorile: “Mirela, nisi ti kriva! Muškarci su takvi!” Ali ja nisam htjela generalizirati niti tražiti opravdanja za njega.
Najgore su bile noći kad bih ostajala sama sa svojim mislima. Pitala bih se: Jesam li mogla nešto drugačije? Jesam li bila previše zahtjevna? Ili jednostavno nisam bila dovoljna?
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još uvijek učim kako biti samohrana majka i kako ponovno vjerovati ljudima. Nije lako – svaki dan nosi novu borbu, ali svaki osmijeh moje Lejle daje mi snagu.
Ponekad se pitam: Je li bolje znati istinu pa makar boljela ili živjeti u laži radi mira? Što biste vi napravili na mom mjestu?