Kad roditelji odu, nema povratka: Priča o oprostu i tvrdoglavosti
“Neću ih zvati, Ivana. Ne dolaze na naše vjenčanje. Točka.” Gabrijel je sjedio za kuhinjskim stolom, ruke stisnute u šake, pogled prikovan za pod. U zraku je visila tišina, gusta i teška kao olovo. Srce mi je tuklo u grudima, osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim.
“Gabrijele, molim te… Znam da su pogriješili, ali to su tvoji roditelji. Kad ih više ne bude, nećeš moći vratiti vrijeme. Znam kako je to…” Glas mi je zadrhtao. Nisam mu nikad ispričala sve o svom ocu i kako sam godinama žalila što mu nisam oprostila na vrijeme.
On je samo odmahnuo glavom. “Ne razumiješ ti to. Nisi bila tamo kad su me izbacili iz kuće jer sam upisao Akademiju umjesto prava. Nisi slušala kako mi majka govori da sam sramota za obitelj. Nisi vidjela oca kako razbija moj crtež pred cijelim selom. Ne mogu im to oprostiti.”
Sjedila sam nasuprot njega, osjećajući se bespomoćno. U našoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, između mirisa kave i zvuka tramvaja kroz prozor, odvijala se drama koja će obilježiti naš brak.
Moja mama, Jasna, stalno me zvala tih dana: “Ivana, dijete, ne možeš ti njega natjerati na nešto što ne želi. Ali vjeruj mi, kad ostaneš bez roditelja, ostane ti rupa u srcu koju ništa ne može popuniti.”
Na dan vjenčanja, dok su moji roditelji grlili Gabrijela i plakali od sreće, njegov stol ostao je prazan. Svi su šaptali: “Gdje su mu roditelji?” Osjećala sam sram i tugu, ali najviše sam osjećala težinu njegove odluke.
Nakon svadbe, život je krenuo dalje. Gabrijel je radio kao profesor likovne kulture u jednoj osnovnoj školi na Trešnjevci. Bio je dobar muž, ali uvijek nekako odsutan, kao da dio njega živi u prošlosti koju ne želi pustiti.
Jedne večeri, dok smo gledali vijesti o poplavama u Bosni, zazvonio je telefon. Bila je to njegova sestra Ana iz Tuzle.
“Gabrijele… tata je imao moždani udar. Mama je sama u bolnici s njim. Ne znam što da radim…”
Gabrijel je dugo šutio nakon što je spustio slušalicu. Oči su mu bile crvene, ali nije pustio ni suzu.
“Idemo?” upitala sam tiho.
“Ne idem nigdje,” odgovorio je hladno.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog oca i zadnjeg razgovora koji smo vodili prije nego što je umro od raka pluća. Nisam mu rekla da ga volim. Nisam mu oprostila što me ostavio samu s mamom kad sam imala deset godina. I sad mi to izjeda dušu.
Sljedećih dana Gabrijel je bio još povučeniji. Počeo je piti više nego inače. Jednog jutra našla sam ga kako sjedi na balkonu s praznom bocom rakije i gleda u daljinu.
“Ivana… Možda sam pogriješio? Možda sam trebao otići? Ali ne mogu… Ne mogu im oprostiti…”
Prvi put sam ga vidjela tako slomljenog. Sjela sam kraj njega i uzela ga za ruku.
“Znaš li koliko puta sam poželjela da mogu vratiti vrijeme? Da mogu zagrliti svog tatu još jednom? Da mu kažem da mi nedostaje? Ti još imaš priliku, Gabrijele. Nemoj biti kao ja.”
Nije ništa rekao, ali sam znala da me čuje.
Tjedan dana kasnije došla je vijest da mu je otac preminuo. Gabrijel nije otišao na sprovod. Svi su ga osuđivali – susjedi, kolege na poslu, čak i moja mama.
“To nije normalno! Kakav je to čovjek koji ne ide ocu na grob?” vikala je Jasna dok smo sjedili za ručkom.
Gabrijel se povukao još dublje u sebe. Počeo je izbjegavati i mene. Naša bračna postelja postala je hladna i pusta.
Jedne večeri, nakon što se vratio iz škole, sjeo je na rub kreveta i tiho rekao:
“Ivana… Sanjao sam ga noćas. Bio je mlad, smijao se… Pitao me zašto ga mrzim. Ja nisam znao što da mu kažem…”
Zagrlila sam ga snažno kao nikad prije.
Godine su prolazile. Gabrijelova majka ostala je sama u Tuzli. Povremeno bi mu poslala pismo ili čestitku za rođendan, ali on nikad nije odgovorio.
Naša kćerka Lara odrasla je bez bake s tatine strane. Često me pitala: “Mama, zašto tata nema roditelje?”
Nisam znala što da joj kažem.
Jednog dana Lara se razboljela – ništa ozbiljno, obična gripa – ali Gabrijel je sjedio kraj njenog kreveta cijelu noć.
“Ne želim da me ona jednog dana mrzi kao ja svog oca,” šapnuo mi je dok smo gledali kako spava.
Tada sam shvatila koliko ga sve to boli.
Prije nekoliko mjeseci Gabrijelova majka umrla je sama u staračkom domu u Tuzli. Nitko joj nije došao na sprovod osim susjede iz zgrade.
Kad smo to saznali, Gabrijel se slomio kao nikad prije. Plakao je satima u mom naručju.
“Zašto nisam mogao oprostiti? Zašto sam bio toliko tvrdoglav? Sad ih više nema… Što mi vrijedi ponos kad nema nikoga kome bih ga pokazao?”
Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču jer želim pitati vas – jeste li vi oprostili svojim roditeljima? Ili ćete čekati dok ne bude prekasno?
Možda svi nosimo svoje rane iz djetinjstva, ali zar nije veća hrabrost pokušati ih izliječiti nego živjeti s njima do kraja života?