Pet godina kasnije: Jesam li ikada zaista oprostila?

“Zašto opet kasniš, Dario?” moj glas je drhtao dok sam gledala u sat na zidu, a ruke su mi bile hladne kao led. Pet godina je prošlo otkako sam saznala za njegovu aferu s Ivanom, kolegicom iz firme, ali svaki put kad zakasni, svaki put kad mu mobitel zazvoni i on se povuče u drugu sobu, srce mi preskoči. Ne mogu si pomoći.

“Ma, Ana, bio sam s Goranom na piću, znaš da smo imali sastanak…” odgovorio je umorno, spuštajući torbu na pod. Pogledala sam ga, tražeći tragove laži na njegovom licu. Nekad sam mu vjerovala bez zadrške, ali sada… sada svaka riječ ima težinu.

Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Pronašla sam poruke na njegovom mobitelu dok je spavao. “Nedostaješ mi već sad”, pisala je Ivana. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Dario je plakao, molio me da mu oprostim, kunuo se da je gotovo i da me voli. Oprostila sam – ili sam barem to željela vjerovati.

Ali oprost nije zaborav. Oprost nije brisanje rana. Pet godina kasnije, još uvijek osjećam kako me boli svaki put kad ga pogledam. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam ostala. Jesam li to učinila zbog naše djece, zbog roditelja koji su me učili da brak treba čuvati pod svaku cijenu, ili zato što sam se bojala biti sama?

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Ana, brak je kompromis. Svi griješimo.” Ali ona nije znala kako izgleda kad ti netko slomi srce. Tata je šutio, samo bi me zagrlio kad bih došla uplakana kod njih. Moja sestra Marija bila je bijesna: “Ne možeš mu to oprostiti! Zaslužuješ bolje!” Ali ona nije imala djecu, nije znala kako izgleda kad ti sin Luka pita: “Mama, zašto si tužna?”

Dario se trudio. Vodio me na večere, kupovao cvijeće, išao sa mnom na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele. Ponekad bi me pogledao onako kako me gledao kad smo bili mladi i zaljubljeni. Ali onda bi došla noć, a ja bih ležala budna, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše posvećena djeci? Jesam li ga uzimala zdravo za gotovo?

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom nakon što su djeca otišla spavati, skupila sam hrabrost:

“Dario, jesi li ikada zaista prestao misliti na nju?”

Pogledao me iznenađeno, pa spustio pogled.

“Ana… ne znam što da ti kažem. Prošlo je pet godina. Volim tebe i našu obitelj. Ali ponekad… ponekad se sjetim svega i osjećam krivnju. Ne mogu to izbrisati.”

Tišina se spustila među nas kao težak pokrivač. Nisam znala što je gore – njegova iskrenost ili mogućnost da laže.

Moji prijatelji su se podijelili – neki su govorili da sam hrabra što sam ostala i pokušala spasiti brak, drugi su mi šaptali iza leđa da sam slaba jer nisam otišla. U Bosni bi rekli: “Žena trpi radi djece.” U Hrvatskoj: “Bolje biti sama nego u lošem braku.” A ja? Ja sam bila negdje između.

Svaki dan bio je nova borba – povjerenje protiv sumnje, ljubav protiv boli. Kad bi Luka donio peticu iz škole ili kad bi mala Ema prvi put nacrtala našu obitelj na papiru – svi zajedno – osjećala bih nadu da možda ipak ima smisla boriti se.

Ali onda bi došla noć i opet bih ležala budna.

Jednog dana srela sam Ivanu u Konzumu. Pogledale smo se u oči – ona je skrenula pogled prva. Osjetila sam bijes, ali i tugu. Nisam joj ništa rekla. Što bih mogla? Da joj zahvalim što mi je pokazala koliko je moj brak krhak? Ili da joj poželim isto što je meni učinila?

S vremenom sam naučila živjeti s boli kao s ožiljkom koji ne nestaje. Ponekad zaboravim na njega dok ne naiđem na nešto što ga podsjeti – miris parfema, pjesma na radiju, Darijev osmijeh kad misli da ga ne gledam.

Prijateljica Sanja mi je jednom rekla: “Ana, moraš odlučiti – ili ćeš mu vjerovati opet ili ćeš otići. Nema trećeg puta.” Ali kako odlučiti kad ni sama ne znaš što želiš?

Nedavno smo slavili godišnjicu braka. Djeca su nam crtala čestitke, a Dario mi je poklonio narukvicu s ugraviranim datumom našeg vjenčanja. Pogledala sam ga i pitala:

“Jesmo li mi još uvijek mi? Ili smo samo dvoje ljudi koji dijele prošlost?”

Nije odgovorio odmah. Samo me zagrlio.

Danas pišem ovu priču jer ne znam više kome da se obratim. Je li moguće zaista oprostiti? Može li ljubav preživjeti izdaju? Ili samo učimo živjeti s boli jer nas strah od samoće drži zajedno?

Možda vi imate odgovor koji ja tražim već pet godina.

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje ostati zbog djece i prošlosti ili otići i pokušati pronaći mir?