Razočarana: Zemlja koju sam darovala i jaz koji je nastao
“Ne mogu vjerovati, Alma! Zar stvarno mislite prodati tu zemlju?” glas mi je drhtao dok sam gledala snahu kako spušta pogled, izbjegavajući moj pogled.
Sjedili smo za starim kuhinjskim stolom, onim istim za kojim sam s Mujom provela pola života, dijeleći kafu, brige i radosti. Sad je stol bio svjedok nečega sasvim drugog – tihe izdaje koja me boljela više nego što sam ikad mogla zamisliti.
“Majko, znaš da nam treba novac…”, tiho je progovorio moj sin Dario, pokušavajući biti razuman. “Alma i ja… planiramo otvoriti malu radnju u gradu. Ovdje nema posla, a zemlja nam samo stoji.”
Sjećam se kako sam gledala kroz prozor, prema onoj parceli koju sam im darovala prošle godine. Gledala sam je svakog dana otkad je Mujo umro – bila mi je utjeha, podsjetnik na sve što smo zajedno gradili. Kad sam im predala papire, srce mi je bilo puno nade: možda će tu niknuti nova kuća, možda će unuci trčati po travi, možda ću opet osjetiti toplinu obitelji.
Ali sada… sada su htjeli sve to prodati. Kao da ništa ne vrijedi. Kao da ni Mujo ni ja nismo postojali.
“Znaš li ti koliko je ta zemlja značila tvom ocu? Koliko smo se trudili da je sačuvamo?” glas mi je bio oštar, ali nisam mogla drugačije. “Nije to samo komad zemlje, Dario. To je uspomena. To je krv i znoj tvoje porodice!”
Alma je šutjela, a Dario je nervozno lupkao prstima po stolu. Osjetila sam kako se zid diže među nama – nevidljiv, ali neprobojan.
Nisam znala šta više boli: njihova odluka ili osjećaj da me više ne trebaju.
Te noći nisam spavala. Hodala sam po kući, gledala stare slike – Mujo s motikom na ramenu, Dario kao dječak s blatom do koljena, ja s osmijehom koji više ne prepoznajem. U svakoj slici bila je ta zemlja: naša sigurnost, naš ponos.
Sutradan sam otišla do komšije Ivana. On je uvijek imao vremena za kafu i dobru riječ.
“Znaš, Marija,” rekao mi je dok smo sjedili na klupi ispred njegove kuće, “mladi danas drugačije gledaju na svijet. Nije im zemlja što je nama bila. Oni traže nešto drugo.”
“Ali zar to znači da treba zaboraviti odakle su? Zar treba prodati sve što smo gradili?” pitala sam ga kroz suze.
Ivan je slegnuo ramenima. “Možda ne razumiju tvoju bol. Možda misle da rade najbolje za svoju porodicu.”
Nisam znala šta da mislim. Dani su prolazili, a jaz između mene i djece postajao je sve dublji. Dario me izbjegavao, Alma je dolazila samo kad mora. Čak su i unuci počeli pitati zašto sam stalno tužna.
Jedne večeri, dok sam zalijevala cvijeće ispred kuće, prišla mi je susjeda Azra.
“Marija, čula sam za zemlju… Znaš, i meni su djeca otišla u Njemačku. Sve što smo imali ovdje njima više ništa ne znači. Ali znaš šta? Moraš pustiti. Ako ih voliš, pusti ih da sami biraju svoj put.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba. Pustiti? Kako pustiti ono što si cijeli život čuvala?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati sa sobom, tražiti smisao u svemu ovome. Sjetila sam se kako mi je Mujo govorio: “Djeca nisu tvoje vlasništvo. Naša je dužnost da im damo korijenje – ali i krila.”
Ali kako dati krila kad srce boli?
Jednog jutra Dario je došao sam. Sjeo je za stol bez riječi.
“Majko… znam da si ljuta na nas. Ali Alma i ja… bojimo se ostati ovdje bez posla. Bojimo se za djecu. Ako prodamo zemlju, možda ćemo moći nešto pokrenuti u gradu. Ne želimo te povrijediti.”
Gledala sam ga dugo, tražeći u njegovim očima ono dijete koje sam nekad ljuljala na krilu.
“Samo želim da budete sretni,” prošaptala sam napokon, osjećajući kako mi suze klize niz lice.
Dario me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
“Bit ćemo blizu, majko. Samo nam vjeruj.”
Zemlju su prodali mjesec dana kasnije. Kuća mi je postala još tiša, ali povremeno bih čula dječji smijeh kad bi mi unuci došli u posjetu iz grada.
I dalje boli – ali učim puštati.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam im dala tu zemlju? Ili sam pogriješila što sam očekivala da će im značiti isto što i meni? Može li porodica preživjeti kad nas razlike ovako podijele?