Tajna između nas: Kad ljubav postane dužnost
“Znaš li ti, Ivana, šta znači biti žena u ovoj kući?” pitala me svekrva Mara dok je rezala luk za ručak, a suze su joj tekle niz lice, ali nisam bila sigurna jesu li od luka ili od nečeg dubljeg. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji njenog stana na Grbavici, shvatila sam da sam upala u vrtlog iz kojeg nema izlaza.
Naš sudski brak bio je obilježen olujom. Struja je nestala baš kad smo trebali izgovoriti sudbonosno “da”. Svi su se smijali, govoreći da je to znak sreće, ali meni se činilo kao upozorenje. Nisam voljela Josipa. Bio je dobar čovjek, vrijedan, uvijek spreman pomoći, ali srce mi je bilo prazno. Ipak, nakon godina samoće i pritiska roditelja – “Ivana, vrijeme ti je!” – pristala sam. Željela sam mir, sigurnost, nekoga tko će me držati za ruku kad zagrmi.
Josip je bio sve ono što sam mislila da mi treba. Radio je kao inženjer u jednoj firmi u Mostaru, donosio plaću kući, nikad nije pio ni izlazio s društvom. Njegova majka Mara i sestra Sanja uvijek su bile tu za nas – barem sam tako mislila. Prvih mjeseci braka osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Mara bi dolazila svaki vikend iz Travnika, donosila domaće pite i savjete kako se “prava žena” ponaša. Sanja bi me zvala na kafu i pričala o svojim ljubavnim problemima, a ja bih slušala i klimala glavom.
Ali ispod površine, nešto nije štimalo. Josip je često bio odsutan pogledom. Novac je uvijek bio tema – “Moramo štedjeti”, govorio bi. “Nije vrijeme za djecu još.” Nisam pitala previše; naučila sam da u ovoj kući pitanja nisu dobrodošla.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam potvrdu o uplati u njegovom džepu. Pola njegove plaće otišlo je na račun njegove majke. Srce mi je stalo. Nisam znala šta da mislim. Jesam li ja ovdje samo gost? Jesam li mu supruga ili bankomat za njegovu porodicu?
Te noći nisam spavala. Gledala sam Josipa kako mirno diše pored mene i osjećala se izdano. Sutradan sam ga suočila s istinom.
“Zašto joj šalješ novac? Zar nismo mi tvoja porodica sada?”
Pogledao me kao dijete uhvaćeno u laži.
“Morao sam… Mama nema nikoga osim mene. Tata je umro, znaš kako je teško tamo…”
“A šta je sa mnom? Sa nama? Zar ne zaslužujem istinu?”
Nije odgovorio. Samo je sjeo na krevet i pokrio lice rukama.
Dani su prolazili u tišini. Mara me zvala svaki dan – “Ivana, jesi li dobro? Josip mi djeluje umorno…” Nisam imala snage reći joj istinu. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom braku.
Moja majka je primijetila da nešto nije u redu.
“Ivana, dijete moje, nisi ti za ovu žrtvu. Ljubav nije računica ni dug. Ako te ne voli iskreno, šta će ti sve to?”
Ali gdje da idem? U tridesetoj godini, bez djece, bez posla – ko bi me sada htio? U Bosni i Hrvatskoj žene poput mene često ostaju zarobljene između tradicije i vlastitih želja.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko novca, Josip je priznao:
“Ne mogu pustiti mamu da pati. Ona mi je sve dala kad sam bio dijete. Ti si jaka, Ivana. Ti ćeš razumjeti.”
Ali nisam razumjela. Osjećala sam se kao da me netko gura u drugi plan, kao da nikad neću biti dovoljno važna.
Počela sam raditi honorarno u jednoj školi stranih jezika. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se korisno. Upoznala sam Lejlu, kolegicu iz Sarajeva koja se također borila s obiteljskim pritiscima.
“Znaš šta ti kažem?” rekla mi je jednog dana dok smo pile kafu na Baščaršiji. “Ako ne misliš na sebe, niko neće. Muškarci ovdje uvijek prvo misle na majku pa tek onda na ženu. Moraš postaviti granice!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i rekla Josipu:
“Ne mogu više ovako. Ili ćemo biti partneri ili ću otići. Ne želim biti druga po redu u tvom životu.”
Gledao me dugo, šutio pa rekao:
“Ne znam mogu li to promijeniti.”
Tada sam shvatila – možda nikad nisam bila njegova prva ljubav, možda nikad nisam bila ni ljubav nego samo dužnost.
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod roditelja u Split. Majka me dočekala suznih očiju.
“Dobrodošla kući, dijete moje.”
Dugo sam plakala te noći. Nisam znala što me čeka sutra, ali znala sam da više ne želim živjeti tuđu priču.
Ponekad se pitam: Je li ljubav stvar izbora ili navike? Koliko dugo žena treba čekati da postane nečiji prioritet? Možda vi imate odgovor.