Samo je večera, što se praviš važna?
“Samo je večera, što se praviš važna?” Matija je bacio tu rečenicu preko stola kao da baca stari papir u kantu. U tom trenutku, vilica mi je zastala u zraku, a srce mi je počelo lupati kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam ga ravno u oči, ali on je već bio zaronio u mobitel, tipkajući s nekim iz kluba. Naša kćerka Lana šutjela je, gledajući tanjur, a sin Filip je samo slegnuo ramenima i nastavio jesti.
Godinama sam bila ta koja kuha, pere, planira rođendane, vodi djecu na treninge i piše poruke učiteljicama. Matija bi povremeno odvezao djecu na nogomet ili donio kruh iz pekare, ali sve ostalo bilo je na meni. I nikad nisam prigovarala. Tako su radile i moja mama i baka. Uvijek sam mislila da je to normalno. Ali te večeri, kad sam čula njegovu rečenicu, nešto se u meni slomilo.
“Znaš li ti koliko vremena treba da se sve ovo pripremi?” upitala sam ga tiho, ali odlučno.
“Ma daj, Ari, ne dramatiziraj. Skuhati večeru nije znanost. Ako ti je teško, naručimo pizzu,” odgovorio je bez da me pogleda.
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred djecom. Ustala sam od stola i otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela ženu koju više nisam prepoznavala – umornu, iscrpljenu, s podočnjacima i bez osmijeha. Sjetila sam se dana kad smo Matija i ja bili zaljubljeni studenti u Sarajevu, kad smo sanjali o zajedničkom životu punom poštovanja i podrške. Gdje je nestala ta ljubav?
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu dok Matija nije ni primijetio moju tjeskobu. U glavi mi se vrtjela njegova rečenica: “Samo je večera.” Samo večera? Samo pranje veša? Samo dogovaranje roditeljskih sastanaka? Samo vođenje računa o svemu?
Sljedeće jutro probudila sam se prije svih. Skuhala sam kavu i sjela za kuhinjski stol s papirom i olovkom. Počela sam zapisivati sve što radim svaki dan – od buđenja djece do spremanja ručka, od plaćanja računa do kupovine namirnica. Lista je bila dugačka dvije stranice. Kad su svi ustali, stavila sam papir na hladnjak.
“Što je ovo?” pitao je Matija dok je uzimao mlijeko.
“To su stvari koje ja radim svaki dan. Od danas ćemo ih dijeliti. Svaki član obitelji ima svoj zadatak. Ako nešto nije jasno, pitajte me.”
Lana me pogledala s nevjericom: “Ali mama, tata ne zna skuhati juhu!”
“Naučit će,” rekla sam mirno.
Matija se nasmijao: “Ari, stvarno pretjeruješ. Pa ne možeš očekivati da ja sad peglam ili čistim kupaonicu!”
“Mogu i očekujem. Ako ne želiš sudjelovati, onda neće biti ni večere ni čistih košulja. Jednostavno.”
Tog dana otišla sam ranije na posao i ostavila ih da se snalaze sami. Cijeli dan osjećala sam mješavinu straha i olakšanja. Što ako me Matija stvarno ostavi zbog ovoga? Što ako djeca pomisle da sam loša majka? Ali onda sam se sjetila koliko puta sam zaboravila na sebe zbog njih.
Kad sam se vratila kući, zatekla sam kaos – prljavo suđe u sudoperu, Lana je plakala jer nije mogla pronaći čiste čarape, a Matija je sjedio za stolom s glavom u rukama.
“Ariana, ovo je ludnica! Kako ti sve to stigneš?” pitao me potiho.
“Tako što nemam izbora,” odgovorila sam.
Te večeri nismo jeli večeru iz tri slijeda nego sendviče. Djeca su prvi put pomagala oko stola. Matija je pokušao skuhati juhu i zagorio lonac. Smijali smo se njegovoj nespretnosti, ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da dišem.
Sljedećih tjedan dana bilo je teško – prepirke oko raspodjele zadataka, Lana koja odbija usisavati jer ‘to nije ženski posao’, Filip koji zaboravlja iznijeti smeće, Matija koji gunđa jer nema čistih čarapa kad mu trebaju. Ali polako su počeli shvaćati koliko truda stoji iza svakodnevnih sitnica.
Jedne večeri Matija mi je prišao dok sam slagala rublje.
“Ari… oprosti za onu rečenicu. Nisam imao pojma koliko toga radiš. Bio sam sebičan. Hoćeš li mi pokazati kako se peglaju košulje?”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu prema njemu.
“Hoću,” rekla sam tiho.
Nije bilo lako promijeniti navike ni sebi ni njima. Susjeda Jasmina me ogovarala jer ‘muž joj pere prozore’, a mama mi je rekla da ‘muškarci nikad neće biti kao žene’. Ali ja nisam željela da moja Lana odraste misleći da mora sve sama. Nisam htjela da Filip misli kako su kućanski poslovi sramota za muškarca.
Danas smo drugačija obitelj – još uvijek se svađamo oko sitnica, ali više nema onog osjećaja da sam sama protiv svih. Djeca ponekad gunđaju, ali znaju složiti krevet i skuhati tjesteninu. Matija još uvijek ponekad zaboravi iznijeti smeće, ali barem više ne govori “samo je večera”.
Pitam vas – koliko nas još šuti i nosi teret svakodnevnog života dok drugi misle da to nije ništa posebno? Kad ćemo napokon naučiti dijeliti odgovornost i poštovati trud onih koje volimo?