Dida je oženio susjedu i zaboravio na nas: Priča o izgubljenoj obitelji

“Ne mogu vjerovati da si to napravio, dida!” viknula sam kroz suze, dok je on stajao na pragu svoje kuće s rukom u ruci nove žene, naše susjede Ankice. Nije me ni pogledao. Samo je tiho rekao: “Ajde, Iva, nemoj praviti scenu pred ljudima.”

Bio je to trenutak kad mi se cijeli svijet srušio. Dida, koji me učio pecati na Uni, koji je svake zime donosio drva i grijao našu kuću kad bi tata ostao bez posla, sada je stajao ispred mene kao stranac. A Ankica, žena koju sam cijeli život gledala preko ograde kako hrani mačke i ogovara pola sela, sada je bila njegova supruga.

Sve je počelo prije godinu dana, kad nam je baka umrla. Dida je bio slomljen. Mama i ja smo ga svaki dan obilazile, nosile mu supu i kolače, pokušavale ga nasmijati. Ali onda se nešto promijenilo. Počeo je sve više vremena provoditi kod Ankice. Prvo sam mislila da joj pomaže oko vrta, jer joj je muž umro još prije rata. Ali onda su krenule priče po selu. “Vidi ti našeg Stipu, nije dugo tugovao!” šaptale su žene na tržnici.

Jednog dana mama je došla kući blijeda kao krpa. “Iva, dida se ženi… s Ankicom.” Nisam mogla vjerovati. “To nije moguće! Pa baka nije ni godinu dana mrtva!” Mama je samo slegnula ramenima i otišla u sobu plakati.

Na vjenčanje nas nisu ni pozvali. Samo smo čuli od susjeda da su se vjenčali u općini, bez ikoga od obitelji. Od tada, dida se promijenio. Ne javlja se na telefon, ne dolazi više kod nas na ručak nedjeljom, ne šalje poruke za rođendane. Kad ga sretnem na ulici, samo klimne glavom i požuri dalje.

Jednom sam skupila hrabrosti i otišla do njegove kuće. Pokucala sam na vrata, a Ankica ih je otvorila s osmijehom koji mi se zario pod kožu. “Što trebaš, Iva? Stipe odmara.” “Samo bih ga kratko vidjela…” promucala sam. “Nije sad zgodno. Možda drugi put.” Zalupila mi je vrata pred nosom.

Kod kuće su tenzije rasle. Tata je šutio danima, a mama je svako malo brisala suze kad bi mislila da ju ne vidim. Brat Ivan je samo odmahivao rukom: “Ma pusti ga, neka radi što hoće!” Ali ja nisam mogla pustiti. Dida mi je bio drugi otac.

Jedne večeri sjela sam s mamom za stol i rekla: “Moramo nešto napraviti. Ne možemo ga samo tako izgubiti.” Mama je uzdahnula: “Iva, on je izabrao svoj put. Možda mu treba vremena…” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Odlučila sam pisati didi pismo. U njemu sam mu napisala sve što osjećam: koliko mi nedostaje, kako mi fali njegov smijeh i priče iz djetinjstva, kako mi je teško gledati mamu kako pati. Ostavila sam pismo u njegovom sandučiću.

Prošli su tjedni bez odgovora. Počela sam gubiti nadu. Onda mi je jednog dana stigla poruka na mobitel: “Iva, dođi sutra u 17h kod mene. Sam.” Srce mi je lupalo kao ludo.

Došla sam točno na vrijeme. Dida me čekao u dvorištu, sjedio na klupi pod starom kruškom gdje smo nekad zajedno čistili grah. Izgledao je starije nego ikad.

“Sjedni,” rekao je tiho. Sjela sam pokraj njega i čekala da progovori.

“Znam da ste svi ljuti na mene,” počeo je nakon duge šutnje. “Ali nisam mogao više biti sam. Nakon što je baka umrla… osjećao sam se kao prazna ljuštura. Ankica mi je pomogla da opet osjetim da živim.”

“Ali dida, zašto nas izbjegavaš? Zašto si nas isključio iz svog života?” upitala sam kroz suze.

Pogledao me tužno: “Nisam htio da patite još više. Znao sam da vam smeta što sam s Ankicom… Mislio sam da će biti lakše ako se maknem.”

“Ali nije lakše! Samo boli još više!” povikala sam.

Dugo smo šutjeli. Onda mi je tiho rekao: “Ne znam kako dalje, Iva. Ne znam kako spojiti svoj novi život s vama…”

Vratila sam se kući s još većom prazninom u srcu. Mama me zagrlila i rekla: “Možda će vrijeme zaliječiti rane…”

Ali ja se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi obitelj kad jednom pukne povjerenje? Može li ljubav prema novoj osobi opravdati gubitak svega što si imao prije? Što biste vi napravili da ste na mom mjestu?