Nasljedstvo u Sarajevu: Kuća koja nas je razdvojila

“Neću više šutjeti, mama! Ovo nije pošteno!” viknula sam, tresući se od bijesa dok su mi suze klizile niz lice. Otac je sjedio za kuhinjskim stolom, šutke gledajući u šalicu kave, a mama je nervozno stiskala rub stolnjaka. U tom trenutku, naša mala kuća u Travniku više nije bila dom, nego bojno polje.

Sve je počelo onog dana kad je stiglo pismo iz Sarajeva. Djedov brat, kojeg nikad nismo upoznali, ostavio nam je stan u centru grada. “To je prilika života!” govorila je mama, sanjajući o boljem poslu i školama za mene i mog mlađeg brata Darija. Otac je bio skeptičan, ali nije imao snage protiv mamine upornosti. “Ivana, Sarajevo je grad mogućnosti. Ne možeš cijeli život ostati ovdje među istim ljudima i istim pričama,” govorila mi je dok smo pakirali kutije.

Prva noć u novom stanu bila je hladna i tiha. Zidovi su mirisali na vlagu i starost, a prozori su škripali na vjetru. Dario je plakao jer mu je nedostajao pas kojeg smo morali ostaviti kod susjeda. Ja sam zurila u strop i pitala se jesmo li napravili najveću grešku u životu.

U školi sam bila strankinja. Djeca su me gledala kao da sam došla s drugog planeta. “Ti si ona iz Travnika?” pitala me Lejla, djevojka s crnom kosom i oštrim glasom. “Jesi li ti ona što je dobila stan na Baščaršiji?”

Nisam znala da će nas taj stan prokleti. Ubrzo su se pojavili rođaci koje nikad nismo vidjeli. Prvo je došla tetka Sanja, s osmijehom koji nije dosezao do očiju. “Znate, moj otac je uvijek govorio da će ta kuća pripasti meni…” počela je, a mama joj je presjekla riječ: “Sve je po zakonu, Sanja. Imamo papire.”

Ali papiri nisu značili ništa kad su počele prijetnje. Jedne noći netko nam je razbio poštanski sandučić. Drugi put smo pronašli poruku na vratima: “Ovo nije vaše.” Otac je šutio, povlačio se u sebe, a mama je postajala sve nervoznija. Počeli su se svađati zbog sitnica: računa za struju, Darijevih ocjena, mog izlaska s prijateljima.

Jednog dana sam zatekla mamu kako plače u kuhinji. “Nisam ovo željela… Samo sam htjela bolje za vas,” šaptala je. Nisam znala što da kažem. I meni je nedostajao miris naše stare kuće, zvuk crkvenih zvona nedjeljom i susjeda Mara koja nam je donosila pitu.

Dario se povukao u sebe. Počeo je izostajati iz škole, družiti se s pogrešnim društvom. Jedne večeri ga nije bilo do ponoći. Mama je poludjela od brige, a otac ga je dočekao na vratima s remenom u ruci. “Ovo nije naš život!” viknula sam tada, ali nitko me nije slušao.

Stan koji nam je trebao donijeti sreću postao je izvor svih naših nesreća. Rođaci su nas tužili, sudovi su se vukli mjesecima. Novac koji smo imali otišao je na advokate i popravke nakon još jednog razbijenog prozora.

Jednog jutra otac je otišao bez riječi. Na stolu je ostavio samo poruku: “Ne mogu više.” Mama se slomila. Ja sam preuzela brigu o Dariju, pokušavala ga izvući iz nevolja, ali nisam znala kako.

Prolazile su godine. Sudovi su presudili u našu korist, ali cijena koju smo platili bila je previsoka. Otac se nikad nije vratio. Mama se razboljela od stresa i tuge. Dario se preselio kod prijatelja i rijetko se javljao.

Sjedim sada sama u tom stanu na Baščaršiji, gledam kroz prozor na užurbane ljude i pitam se gdje smo pogriješili. Je li vrijedilo izgubiti sve zbog nekoliko kvadrata u centru grada? Može li nas ikada išta ponovno spojiti?

Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Što biste vi učinili na mom mjestu?