Zlatne godine, tuđa pravila: Kad vlastiti dom postane tuđi
“Opet si ostavila šalicu na stolu, bako!” – viknula je Lana dok je trčala kroz moj mali dnevni boravak, a ja sam sjedila u fotelji, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. “Oprosti, dušo, zaboravila sam,” promrmljala sam, ali Lana je već nestala u kuhinji, gdje je moja kćerka Ivana slagala tanjure kao da priprema teren za inspekciju.
“Mama, znaš da ti je doktor rekao da ne smiješ jesti toliko slatkog. Gdje si sakrila kekse?” Ivana je otvorila ladicu za ladicom, a ja sam osjetila kako mi srce brže lupa. Nisam imala snage za još jednu raspravu. “Ivana, molim te… to su moji keksi. Nisam dijete.”
Ivana je uzdahnula i sjela nasuprot mene. “Mama, samo želimo najbolje za tebe. Znaš da te volimo. Ali moraš slušati savjete.”
Pogledala sam prema polici s fotografijama – moj pokojni muž Ante, nas dvoje na moru u Makarskoj, djeca kad su bili mali. Sve te slike su svjedočile životu koji sam gradila s ljubavlju i trudom, a sada mi se činilo da mi ga netko polako oduzima.
“Znaš li kako se osjećam kad mi pretražuješ stvari? Kao da više nisam svoja osoba,” rekla sam tiho. Ivana je šutjela, a Lana je već zaboravila na sve i igrala se s mobitelom.
Navečer, kad su otišli, stan je bio tih, ali zrak je bio težak od neizgovorenih riječi. Sjedila sam u mraku i pitala se: jesam li ja stvarno toliko nemoćna? Ili su oni ti koji ne znaju kako starost izgleda?
Sutradan je došao sin Dario s unukom Filipom. Dario je uvijek bio nježniji, ali i on je imao svoje načine. “Mama, jesi li popila lijekove? Znaš da ne smiješ preskakati terapiju.”
“Popila sam, Dario. Sve je pod kontrolom,” slagala sam, jer nisam htjela još jednu lekciju o odgovornosti.
Filip je sjedio za stolom i gledao me ispod oka. “Bako, hoćeš li opet pričati onu priču o ratu?”
Naslonila sam se i počela pričati o danima kad smo bježali iz Sarajeva prema Zagrebu, o hladnim zimama i toplim ljudima koje smo tada upoznali. Filip me slušao s poluotvorenim ustima, ali Dario je pogledavao na sat.
“Moramo ići, mama. Filip ima trening. Vidimo se za vikend!”
Kad su otišli, opet sam ostala sama sa svojim mislima. Počela sam sumnjati u vlastite odluke – možda stvarno trebam više pomoći? Možda sam preponosna?
Ali onda bi došla subota i cijela obitelj bi navrla – Ivana s mužem Goranom, Lana i mlađi brat Petar, Dario s Filipom i suprugom Mirelom. Stan bi bio pun smijeha, ali i napetosti. Svatko bi imao svoje mišljenje o tome kako treba živjeti baka Mara.
“Trebamo joj uzeti pomoć u kući,” predlagala bi Mirela.
“Ne treba mi pomoć!” viknula bih iz kuhinje.
“Ali mama, ti si sama cijeli tjedan,” govorila bi Ivana.
“I uživam u tome! Ne razumijete vi to!”
Petar bi me zagrlio oko struka: “Bako, mogu li prespavati kod tebe? Kod tebe je najljepše jer uvijek imaš čokolade.”
U tim trenucima srce bi mi bilo puno ljubavi, ali čim bi otišli, osjećala bih se kao da sam prošla kroz oluju.
Jedne večeri nazvala me susjeda Zora: “Maro, kako izdržiš sve te posjete? Meni dođu jednom mjesečno pa mi je dosta!”
“Zora, znaš kako je… Volim ih, ali ponekad bih samo htjela da mogu biti sama sa svojim mislima. Da mogu pojesti keks kad poželim bez da me netko gleda kao dijete.”
Zora se nasmijala: “E moja Maro, kad si mlad želiš društvo, kad ostariš želiš mir. A djeca misle da znaju što nam treba.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – ratove, selidbe, gubitke i radosti. Sve sam to preživjela sama sa svojim Antom. A sada mi djeca ne vjeruju ni da mogu skuhati kavu bez njihove pomoći.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Ivanom. Pozvala sam je na kavu bez ostatka obitelji.
“Ivana, moramo razgovarati. Znam da me voliš i brineš za mene. Ali ovo više nije moj dom ako stalno osjećam da moram polagati račune za svaki svoj potez. Želim biti baka koja može pogriješiti bez straha da će je netko koriti. Želim imati svoj mir i slobodu – kao što ste vi imali kad ste bili djeca.”
Ivana me gledala dugo bez riječi. Oči su joj zasuzile: “Mama… bojim se da ću te izgubiti kao što smo izgubili tatu. Zato možda pretjerujem.”
Zagrlila sam je: “Nećeš me izgubiti ako mi dopustiš da budem ono što jesam – tvoja mama koja još uvijek zna što želi.” Ivana se nasmiješila kroz suze.
Od tada su posjete postale rjeđe i opuštenije. Ponekad dođu samo na čaj ili kratku priču. Više ne pretražuju ladice niti broje kekse.
Ali ponekad se pitam: Je li moguće pronaći ravnotežu između brige i slobode? Ili ćemo uvijek biti zarobljeni između ljubavi i straha?