Svekrva mi je godinama zagorčavala život, a sada je karma stigla nju

“Opet nisi dovoljno posolila juhu, Marina! Zar je toliko teško naučiti kuhati kako treba?” Ljiljanin glas odzvanjao je kuhinjom, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala sakriti suze. Ivan je sjedio za stolom, gledao u tanjur i šutio. Nije me pogledao ni jednom. U tom trenutku sam se osjećala kao da sam potpuno sama na svijetu, iako sam bila okružena ljudima.

Nisam odrasla u velikoj obitelji. Moja mama, Jasna, bila je tiha žena, uvijek spremna pomoći, ali nikad nametljiva. Kad sam upoznala Ivana na fakultetu u Zagrebu, činilo mi se da sam pronašla nekoga tko me razumije. Bio je pažljiv, strpljiv, uvijek spreman slušati. Vjenčali smo se nakon tri godine veze i preselili u njegov stan u Novom Zagrebu. Tada nisam znala da će Ljiljana, njegova majka, postati središnji problem mog života.

Prvih nekoliko mjeseci braka bili su idilični. Ivan i ja smo radili, štedjeli za putovanja, planirali budućnost. Onda je Ljiljana počela dolaziti svaki dan. Prvo s izlikom da donese kolače ili da nam pomogne oko čišćenja. Ubrzo su kolači postali prigovori: “Zašto nisi oprala prozore? Zašto Ivan nosi istu košulju dva dana zaredom?” Svaki moj pokušaj da joj objasnim da radim puno radno vrijeme završio bi njenim uvrijeđenim pogledom i rečenicom: “U moje vrijeme žene su znale što im je dužnost.”

Ivan bi tada samo slegnuo ramenima: “Pusti je, takva je ona cijeli život.” Ali ja nisam mogla pustiti. Svaki dan sam osjećala sve veću tjeskobu kad bih čula zvono na vratima. Počela sam izbjegavati vlastiti dom, ostajati duže na poslu, samo da ne moram slušati Ljiljanine komentare.

Najgore je bilo kad smo dobili kćer Saru. Ljiljana je tada postala još gora. “Dijete ti je previše mršavo! Ne znaš ga ni presvući kako treba!” Vikala bi na mene pred Ivanom, a on bi šutio ili promijenio temu. Jednom sam mu rekla: “Zašto me ne zaštitiš?” Pogledao me tužno i rekao: “Ne želim se svađati s njom. Znaš kakva je.”

Godinama sam trpjela. Ponekad bih plakala u kupaonici dok bi Sara spavala. Moja mama bi mi govorila: “Pokušaj razgovarati s Ivanom, možda ne vidi koliko ti je teško.” Ali Ivan nije htio vidjeti. Njegova mama bila mu je svetinja.

S vremenom sam naučila ignorirati Ljiljanine komentare, ali nikad ih nisam zaboravila. Sara je odrasla i otišla studirati u Rijeku. Ivan i ja smo ostali sami, a Ljiljana je i dalje dolazila svaki dan – sada još usamljenija jer joj je muž umro.

Onda se dogodilo nešto neočekivano. U našu zgradu doselila se nova susjeda, Senada iz Tuzle. Žena u kasnim pedesetima, glasna i direktna, s osmijehom koji skriva oštrinu jezika. Brzo se sprijateljila s Ljiljanom – obje su voljele ogovarati susjede i komentirati tuđe živote. No Senada nije imala strpljenja za Ljiljanine manipulacije.

Jednog dana čula sam ih kako se svađaju na stubištu:

“Ljiljana, ne možeš ti meni govoriti kako ću ja čistiti svoj prag! Nisam ja tvoja snaha!” vikala je Senada.

“Ali samo sam htjela pomoći…” pokušala je Ljiljana.

“Pomoći? Ti si navikla svima soliti pamet! E pa meni nećeš!” Senada je zalupila vratima pred Ljiljaninim nosom.

Nakon toga Ljiljana je počela dolaziti k nama još češće, žaleći se na Senadu: “Ta žena nema poštovanja! Kako može biti tako bezobrazna?” Prvi put nakon toliko godina osjetila sam nešto nalik zadovoljstvu. Kao da je svemir napokon uspostavio ravnotežu.

Ivan nije razumio moju reakciju. “Zašto si tako hladna prema mojoj mami? Sada joj treba podrška.” Pogledala sam ga i rekla: “A gdje si bio kad je meni trebala podrška?”

Počeli smo se svađati češće nego ikad prije. Ivan nije mogao prihvatiti da više nisam ona tiha Marina koja sve trpi. Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom u tišini, upitao me: “Jesi li sretna ovako?”

Nisam znala što da odgovorim. S jedne strane osjećala sam olakšanje što Ljiljana napokon doživljava ono što je godinama činila meni. S druge strane, osjećala sam krivnju jer uživam u njezinoj patnji.

Moja mama mi je rekla: “Nemoj dopustiti da te mržnja promijeni. Oprosti joj zbog sebe, ne zbog nje.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je godinama uništavao samopouzdanje?

Danas gledam Ljiljanu kako sjedi sama na klupi ispred zgrade, gledajući u prazno. Senada prolazi pored nje bez pozdrava. Osjećam tugu i olakšanje istovremeno.

Pitam se – jesam li loša osoba jer osjećam zadovoljstvo zbog njezine nesreće? Ili je ovo samo pravda koju život ponekad donese? Što vi mislite – može li karma stvarno donijeti mir ili nas samo još više udalji od onoga što želimo biti?