Između ljubavi i krivnje: Kad mi odrasla kćerka ne da disati

“Opet kasniš, mama. Zar ti je on važniji od mene?” Lani su oči bile crvene od suza, a glas joj je drhtao od bijesa. Stajala sam na pragu dnevne sobe, ključevi još u ruci, srce mi je tuklo kao ludo. “Lana, nisam kasnila namjerno. Zadržala sam se kod Damira jer smo razgovarali o njegovoj mami…”

“Uvijek imaš izgovor! Prije si barem bila tu za mene. Sad te nema nigdje!”

U tom trenutku, osjetila sam kako mi se grlo steže. Damir je prvi muškarac koji me pogledao s toplinom otkad me Ivan ostavio prije deset godina. Prvi koji me pitao kako sam, koji je primijetio kad sam umorna ili tužna. Ali svaki put kad se vratim kući, osjećam se kao uljez u vlastitom životu.

Lana ima 24 godine. Završila je fakultet, ali još uvijek živi sa mnom u našem malom stanu u Novom Zagrebu. Kaže da ne može pronaći posao, ali ja znam da je više strah nego stvarna nemogućnost. Strah od svijeta, strah od odvajanja, možda i strah da će me izgubiti. Ali što je sa mnom? Zar ja nemam pravo na nešto svoje?

Sjećam se dana kad sam prvi put upoznala Damira. Bilo je to na tržnici Dolac, dok sam birala rajčice. On je stajao do mene, smijao se prodavačici koja ga je zadirkivala zbog sijede kose. Pogledao me i rekao: “Ove su najbolje, vjerujte mi na riječ.” Taj osmijeh… Nisam ga mogla izbaciti iz glave danima.

Ali Lana nije željela ni čuti za njega. “Ne treba nam nitko!” vikala je kad sam joj prvi put spomenula da sam upoznala nekoga. “Tata nas je ostavio, a sad ćeš i ti mene ostaviti radi nekog tamo Damira!”

Pokušavala sam joj objasniti da ju volim najviše na svijetu, ali ona nije slušala. Svaki moj izlazak s Damirom bio je povod za novu svađu. Počela je kasno dolaziti kući, ostavljati nered, ignorirati me danima. Jednom sam pronašla poruku na stolu: “Ako ti je on važniji od mene, reci odmah pa da znam na čemu sam.”

Noći su mi postale besane. Ležala bih budna, gledala u strop i pitala se jesam li sebična. Jesam li loša majka jer želim ljubav? Sjećam se kako mi je mama govorila: “Djeca su ti sve na svijetu.” Ali što kad djeca odrastu i zaborave da si i ti čovjek?

Jedne večeri, dok smo večerale u tišini, Lana je odložila vilicu i rekla: “Ne mogu više ovako. Ili on ili ja.”

Zastala sam s vilicom u zraku. “Lana… Ne tražim da biraš između mene i sebe. Samo želim malo sreće. Zar ti ne želiš da budem sretna?”

Pogledala me s prezirom koji me zabolio do kostiju. “Sretna? A gdje si bila kad sam ja plakala zbog tate? Gdje si bila kad sam imala napade panike prije ispita? Sad kad meni trebaš, ti bježiš k njemu!”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko gura niz stepenice – svaki njezin prigovor bio je novi udarac.

Damir je osjećao da nešto nije u redu. Jedne subote, dok smo šetali Maksimirom, upitao me: “Vesna, koliko još misliš ovako? Zaslužuješ biti voljena. Ali ne možeš stalno birati između mene i nje.”

Nisam imala odgovor. Damir nije tražio da biram, ali Lana jest.

Počela sam izbjegavati Damira iz osjećaja krivnje. Otkazivala bih kave pod izgovorom glavobolje ili umora. On bi samo šutio i gledao me onim tužnim očima.

Jedne večeri Lana nije došla kući do ponoći. Zabrinuta, zvala sam je deset puta dok se napokon nije javila: “Dobro sam! Ne moraš me kontrolirati kao dijete!” Spustila mi je slušalicu.

Te noći sam plakala kao nikad prije. Osjećala sam se zarobljeno između prošlosti i budućnosti koje nisam mogla spojiti.

Sljedećeg jutra Lana je došla kući s crnim podočnjacima i mirisom cigareta na odjeći. Sjela je za stol i rekla: “Možda bi bilo bolje da se iselim… Očito ti smetam.” U tom trenutku srce mi se slomilo na tisuću komadića.

“Ne smetaš mi, Lana… Samo želim da obje budemo sretne. Ali ne mogu više živjeti ovako – stalno birati između tebe i sebe.” Suze su mi tekle niz lice.

Dugo smo šutjele.

Nakon nekoliko dana Lana je počela tražiti posao ozbiljnije nego ikad prije. Povremeno bi mi poslala poruku: “Na razgovoru sam.” Ili: “Jesi dobro?”

Damir mi je poslao poruku: “Čekam te kad budeš spremna.” Nisam mu odmah odgovorila.

Danas sjedim sama u stanu, gledam Lanu kako pakuje svoje stvari za prvi posao u Sarajevu. Grli me čvrsto i šapće: “Volim te, mama… Samo sam se bojala da te izgubim.” Grlim je još jače.

I dok zatvara vrata za sobom, pitam se: Jesam li napokon slobodna voljeti? Ili će osjećaj krivnje uvijek biti jači od moje sreće?

Što vi mislite – može li majka ikada biti istinski sretna bez grižnje savjesti prema svojoj djeci?