Između Majke i Supruge: Kad je Ivan Odabrao Ostati s Majkom
“Ne mogu te ostaviti samu, mama me treba,” rekao je Ivan, a ja sam zurila u njega kao da ga prvi put vidim. U njegovim očima nije bilo ni trunke sumnje. Samo umor i neka tupa bol koju nisam znala prepoznati. “A ja? Ja ti ne trebam?” glas mi je zadrhtao, ali nisam plakala. Ne još.
Bilo je to u maloj kuhinji našeg stana u Novom Zagrebu, dok je vani padala kiša. Njegova majka, gospođa Marija, već mjesecima je bila bolesna. Ali nije to bila bolest koja se može izliječiti antibioticima – bila je to ona vrsta tuge koja izjeda iznutra, otkako je ostala udovica. Ivan joj je bio sve. I ja sam to znala, ali nisam znala da će me zbog toga ostaviti samu.
“Sanja, ti si jaka. Ti ćeš razumjeti. Ona nema nikog osim mene,” pokušao je objasniti, ali meni su riječi zvučale kao izdaja. “Zar ti stvarno misliš da ja ne patim? Da meni nije teško?”
Nisam mu odgovorila. Samo sam uzela jaknu i izašla van, pod kišu koja mi je prala lice i skrivala suze. Hodala sam satima po nasipu, gledala svjetla grada i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti više poput njegove majke? Jesam li trebala više šutjeti, manje tražiti?
Kad sam se vratila, Ivan je već bio otišao kod nje. Na stolu je ostavio poruku: “Volim te. Molim te, shvati me.”
Sljedećih dana sve se promijenilo. U stanu je bilo tiho, pretiho. Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me zabrinuto pitala: “Sanja, jesi dobro?” Samo sam slegnula ramenima. Nisam znala što reći.
Moja mama je dolazila češće nego inače. “Ne možeš ti protiv svekrve, dijete moje,” rekla bi dok mi kuha juhu. “One uvijek nađu način da zadrže sina uz sebe.”
Ali ja nisam htjela ratovati s Marijom. Htjela sam samo da Ivan bude moj muž, a ne samo njezin sin.
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla kod Marije. Otvorila mi je vrata u kućnoj haljini, blijeda i umorna. Ivan je sjedio za stolom i gledao u pod.
“Dobar dan, Sanja,” rekla je tiho.
“Dobar dan, gospođo Marija,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati mirno.
Sjeli smo svi troje za stol. Tišina je bila gusta kao puding.
“Ivan, možemo li razgovarati nasamo?” upitala sam ga.
Pogledao je majku, pa mene. “Možemo.”
Ušli smo u njegovu staru sobu, onu iz djetinjstva. Na zidovima su još visile slike Dinama i stari posteri Olivera Dragojevića.
“Ivan, ja te volim. Ali ne mogu živjeti ovako. Ne mogu biti tvoja druga opcija,” rekla sam mu kroz suze koje više nisam mogla zadržati.
Pogledao me slomljeno. “Znam… Ali ona… Ona ne može sama. Bojim se da će joj biti još gore ako odem.”
“A što ako ja odem? Hoće li ti onda biti lakše?”
Nije odgovorio.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o našim planovima za djecu, o putovanjima koja smo sanjali, o malim stvarima koje su nas činile sretnima. Sve se činilo tako daleko.
Sljedećih tjedana Ivan je živio kod majke, a ja sama u našem stanu. Ljudi su počeli šaptati – susjeda Ljubica me gledala sažaljivo kad bi me srela na stubištu. “Muškarci su uvijek mamine maze,” rekla bi poluglasno.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bila je to Marija.
“Sanja… Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Znam da misliš da ga uzimam sebično… Ali bojim se biti sama.”
Nisam znala što reći.
“Možda bismo mogle zajedno na kavu? Samo nas dvije,” predložila je nesigurno.
Pristala sam, više iz znatiželje nego iz želje za pomirenjem.
Na toj kavi prvi put sam vidjela Mariju kao ženu, a ne samo kao svekrvu – ženu koja je izgubila muža i boji se budućnosti. Pričale smo dugo, o svemu i ničemu. Na kraju mi je rekla: “Znam da ga voliš. I on tebe voli. Samo… teško mu je podvući crtu između mene i tebe.”
Te riječi su mi odzvanjale danima.
Ivan se polako vraćao kući – prvo vikendom, pa češće. Počeli smo razgovarati o granicama, o tome kako pomoći Mariji a da ne izgubimo sebe kao par.
Nije bilo lako – bilo je puno svađa, suza i nesporazuma. Ali polako smo gradili nešto novo – odnos u kojem nitko nije morao birati stranu.
Danas često razmišljam: Je li moguće voljeti dvoje ljudi na različite načine a da nitko ne bude povrijeđen? Gdje završava sin, a počinje muž? Možda nema pravog odgovora – ali možda je najvažnije da svi pokušamo razumjeti jedni druge prije nego što sudimo.
Što vi mislite – gdje treba povući granicu između odanosti roditeljima i ljubavi prema partneru? Je li moguće pronaći harmoniju ili uvijek netko mora biti povrijeđen?