Nisam Mogla Reći Njegovoj Majci Istinu Umjesto Njega: Život Uz Maminog Sina
“Ivana, kad ćeš mi napokon dati unuče?” glasno je upitala gospođa Marija dok je stavljala tanjir sarme ispred mene. Pogledala sam Dinu, očekujući da će nešto reći, ali on je samo slegnuo ramenima i zabio pogled u mobitel. Srce mi je lupalo kao ludo. Već mjesecima smo znali istinu, ali on nije imao snage reći svojoj majci da problem nije u meni.
Sjećam se dana kad smo saznali. Sjedili smo u sterilnoj ordinaciji dr. Kovačevića u Sarajevu, ruke su nam bile znojne, a pogled izbjegavali. “Dino, nažalost, rezultati pokazuju da imate azoospermiju. To znači da…” Dino je prekinuo doktora: “Znači da ne mogu imati djecu?”
Nakon toga, danima nije pričao sa mnom. Samo bi sjedio na balkonu, gledao u daljinu i pušio cigaretu za cigaretom. Ja sam plakala u tišini, skrivajući suze od njega i od svijeta. Kad bi me njegova majka nazvala, uvijek bi pitala: “Ivana, jesi li trudna? Znaš, ja sam Dinu rodila s 22 godine!”
Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Dino je tiho rekao: “Ivana, možeš li ti reći mami? Ja ne mogu. Ona to neće preživjeti od mene.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Dino, to nije moj teret. To je tvoja majka. Tvoj život. Ja sam već dovoljno izložena.” Ali on je samo šutio.
Narednih dana osjećala sam se kao da živim između dvije vatre. S jedne strane Dino, moj muž kojeg volim, ali koji nema hrabrosti suočiti se s istinom. S druge strane njegova majka, žena koja me svakodnevno podsjeća na moju “dužnost” kao supruge.
Moja mama iz Osijeka mi je govorila: “Ivana, ne smiješ dozvoliti da te slome. Nisi ti kriva za tuđe slabosti.” Ali kako to objasniti nekome tko nikad nije živio pod istim krovom s Marijom?
Jednog popodneva, kad sam došla kući s posla, Marija je već bila tamo. Kuhinja je mirisala na pitu krompirušu. “Ivana, sjedi malo sa mnom. Moramo ozbiljno razgovarati.” Sjela sam preko puta nje, osjećajući kako mi ruke drhte.
“Znaš li ti koliko je meni stalo do unučadi? Svi moji prijatelji već imaju po dvoje-troje! Šta čekate vi dvoje?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Gospođo Marija…” počela sam tiho, ali ona me prekinula: “Nemoj mi govoriti da ste još mladi! Dino ima 34 godine!”
U tom trenutku Dino je ušao u kuhinju. Pogledao me i znao je što slijedi. “Mama, pusti Ivanu na miru,” rekao je tiho.
“Zašto uvijek braniš nju? Šta ako ona ne može imati djecu? Jeste li išli doktoru?”
Dino je šutio. Ja sam ustala i otišla u sobu.
Te noći nisam mogla spavati. Srce mi je bilo teško kao kamen. Ujutro sam odlučila – neću više šutjeti.
Kad smo sljedeći put bili kod nje na ručku, pogledala sam Dinu ravno u oči i rekla: “Vrijeme je da kažeš mami istinu. Ako ti ne možeš, ja ću. Ali znaj da poslije toga više ništa neće biti isto.”
Dino je šutio cijelim putem do kuće. Kad smo stigli, sjeo je na kauč i počeo plakati kao dijete. Prvi put sam ga vidjela tako slomljenog.
Sljedećeg dana pozvao je majku na razgovor. Sjeli smo svi zajedno u dnevnu sobu.
“Mama,” počeo je Dino drhtavim glasom, “Ivana nije kriva što nema djece. Ja… ja ne mogu imati djecu.” Marija ga je gledala nekoliko sekundi u nevjerici, a onda prasnula u plač.
“Zašto mi to nisi ranije rekao? Zašto si me pustio da mučim Ivanu?”
Dino nije imao odgovora.
Nakon tog dana ništa više nije bilo isto. Marija me izbjegavala mjesecima. Dino se povukao u sebe. Naša veza više nije imala onu lakoću i radost s početka.
Pokušali smo razgovarati o usvajanju ili vantjelesnoj oplodnji, ali Dino nije bio spreman ni za jednu opciju. Svaki pokušaj razgovora završavao bi svađom ili tišinom.
Na kraju sam shvatila da ne mogu više živjeti između tuđih očekivanja i vlastite boli. Spakovala sam kofere i otišla kod mame u Osijek.
Danas živim sama i pokušavam pronaći mir u sebi. Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam ga natjerala da kaže istinu? Ili sam napokon spasila sebe?
Što vi mislite – gdje završava ljubav prema partneru, a gdje počinje ljubav prema sebi?