Opraštanje koje nikad nisam dobila: Priča o oporuci, obitelji i boli
“Znaš li ti uopće koliko sam ja za ovu obitelj dala?” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Jasmina kako sjedi za kuhinjskim stolom, zureći u papir pred sobom. Oporuka njegove majke ležala je između nas, hladna i službena, kao nož koji je presjekao sve ono što smo godinama gradili.
Jasmin je šutio. Znao je da sam povrijeđena, ali nije znao što reći. Njegova majka, Rahima, preminula je prije tri tjedna. Svi smo bili u šoku, ali ja sam osjećala još nešto – neku tihu nadu da će me možda, barem na kraju, priznati kao dio obitelji. Godinama sam joj kuhala, vodila je kod doktora, slušala njezine priče o Sarajevu iz mladosti i o teškim danima rata. Nikad nije bila topla prema meni, ali sam se nadala da će mi barem u smrti pokazati poštovanje.
Ali kad je odvjetnica pročitala oporuku, moje ime nije bilo spomenuto. Sve je ostavila Jasminu i njegovoj sestri Amri. Ni riječ o meni. Ni hvala, ni uspomena, ni šalica iz koje je svako jutro pila kavu dok sam joj pravila doručak.
“Možda je samo zaboravila…” promrmljao je Jasmin, ali znala sam da nije istina. Rahima ništa nije radila slučajno. Bila je žena od principa, tvrdoglava i ponosna. Nikad mi nije oprostila što nisam iz Mostara, nego iz Osijeka. Nikad nije prešla preko toga što sam katolkinja, a ne muslimanka. Uvijek je govorila: “Neka djeca biraju srcem, ali krv je krv.”
Sjećam se prvog Bajrama kod nje. Donijela sam baklavu koju sam sama napravila prema receptu s interneta. Pogledala me preko naočala i rekla: “Kod nas se baklava ne pravi tako.” Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Ali nisam odustajala. Kad je Jasmin ostao bez posla, ja sam radila dvije smjene u trgovini da platimo račune. Kad je Amra otišla studirati u Zagreb, ja sam joj slala pakete s hranom i toplim čarapama. Kad je Rahima pala i slomila kuk, ja sam mjesecima dolazila svaki dan da joj pomognem oko svega.
I sada – ništa. Kao da nisam postojala.
“Ne mogu vjerovati da ti ovo toliko znači,” rekao je Jasmin tiho, izbjegavajući moj pogled.
“Znači mi! Znači mi jer sam se nadala da će me barem jednom priznati! Da ćeš ti stati na moju stranu!”
Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. Nisam plakala zbog novca ili kuće – sve to mi nije trebalo. Plakala sam zbog osjećaja da nikad nisam bila dovoljno dobra za njih.
Te noći nisam mogla spavati. Vrtjela sam se po krevetu, slušajući kišu kako udara o prozor. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je Rahima jednom rekla: “Ti si dobra žena, ali nisi naša.”
Sutradan me nazvala Amra.
“Znam da si povrijeđena,” rekla je tiho. “Ali mama je bila takva… nije znala drugačije.”
“A vi? Vi znate drugačije?” upitala sam kroz suze.
Amra je šutjela nekoliko trenutaka.
“Znam da si ti bila uz nju više nego mi svi zajedno. Ali mama… ona se bojala promjena. Bojala se da će izgubiti ono malo što joj je ostalo od prošlog života ako te potpuno prihvati.”
Nisam znala što reći. S jedne strane, razumjela sam Rahimu – rat joj je sve oduzeo, a ja sam bila simbol svega novog i nepoznatog u njezinom životu. S druge strane, nisam mogla oprostiti tu hladnoću.
Dani su prolazili, a između mene i Jasmina rasla je tišina. Počeli smo se udaljavati. On je sve više vremena provodio na poslu ili s prijateljima, a ja sam ostajala sama kod kuće, zureći u zidove koji su svjedočili svim našim svađama i pomirenjima.
Jedne večeri došao je kasno kući. Sjela sam nasuprot njega za stol.
“Jasmin, ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
Pogledao me umorno.
“Što želiš da napravim? Da se posvađam s mrtvom majkom?”
“Ne! Želim samo da priznaš koliko me boli! Da priznaš da nisam bila samo gost u ovoj obitelji!”
Dugo me gledao bez riječi.
“Nisi bila gost,” rekao je napokon. “Ali mama… ona nije znala voljeti drugačije.”
Te riječi su me pogodile više nego išta drugo. Shvatila sam da možda nikad neću dobiti ono priznanje koje sam tražila – ni od Rahime, ni od Jasmina.
Počela sam razmišljati o odlasku. O tome kako bi bilo lakše početi ispočetka negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje ne moram dokazivati svoju vrijednost svaki dan.
Ali onda bih se sjetila svih onih trenutaka kad smo zajedno slavili rođendane djece iz susjedstva, kad smo zajedno plakali gledajući stare jugoslavenske filmove na televiziji, kad smo zajedno kuhali sarme za Božić i Bajram.
Možda priznanje ne dolazi uvijek onako kako ga očekujemo. Možda ga nekad moramo pronaći sami u sebi.
Ipak, još uvijek boli.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi ljubav koju dajemo ako je drugi ne prepoznaju? Je li moguće oprostiti nekome tko nas nikad nije prihvatio?
Što biste vi napravili na mom mjestu?