Nasljedstvo pod starim hrastom: Priča o sestrinskoj ljubavi i oprostu
“Ne možeš samo tako odlučiti, Elma! To je bila i moja soba!” viknula sam dok su mi ruke drhtale od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka naše stare kuće u selu kraj Travnika, gledajući sestru kako već treći put tog jutra prevrće kutije s našim djetinjstvom. Sunce je kroz prozor bacalo prašnjave zrake po podu, a miris stare jabuke iz dvorišta podsjećao me na dane kad smo Elma i ja bile nerazdvojne.
Tri godine razlike, ali cijeli svijet između nas. Odrasle smo u ovoj kući, dijelile sve – od zadataka u štali do knjiga iz škole. Mama bi uvijek govorila: “Nađo, Elma je tvoja krv. Kad mene ne bude, imat ćete samo jedna drugu.” Nisam tada znala koliko će te riječi boljeti.
Kad su roditelji umrli, ostale smo same s velikom kućom i još većim dugovima. Elma je odmah predložila da prodamo sve i podijelimo novac. Ja sam željela ostati, obnoviti kuću, možda otvoriti mali pansion. “Ti uvijek sanjariš, Nađa. Nema ovdje života!” govorila bi mi, a ja bih joj zamjerila što nikad nije znala sanjati.
Tog dana kad smo došle podijeliti stvari, napetost se mogla rezati nožem. Elma je izvukla staru kutiju s pismima koje sam pisala mami dok je bila u bolnici. “Zašto si ovo sakrila od mene?” pitala je tiho. Nisam imala snage odgovoriti. Istina je – bojala sam se da će joj biti preteško. Uvijek sam je željela zaštititi, ali ona je to vidjela kao izdaju.
“Znaš li ti koliko sam se osjećala sama kad si otišla u Zagreb?” prošaptala je. “Ostavila si me samu s tatom kad mu je bilo najgore.”
“Elma, nisam imala izbora! Dobila sam stipendiju, to je bila moja prilika!”
“A ja? Ja nisam imala priliku! Ostala sam ovdje, čistila štalu i gledala kako mama vene!”
Suze su mi navrle na oči. Nikad nismo pričale o tome. Godinama smo šutjele, svaka sa svojim bolom.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Elma diše u susjednoj sobi, baš kao kad smo bile djeca. Sjetila sam se kako smo zajedno bježale kroz polje kukuruza kad bi tata vikao jer nismo nahranile krave na vrijeme. Sjetila sam se i kako smo zajedno plakale kad nam je umrla baka.
Ujutro sam skupljala hrabrost da joj priđem. Zatekla sam je u dvorištu pod starim hrastom, gdje smo nekad pravile kućicu od granja.
“Elma…”
Okrenula se prema meni, oči crvene od neprospavane noći.
“Možda bismo mogle pokušati zajedno?” prošaptala sam. “Ne moramo prodati kuću odmah. Možda… možda možemo obnoviti nešto za nas obje?”
Dugo me gledala, kao da traži laž u mojim riječima.
“Znaš li ti koliko sam puta sanjala da pobjegnem odavde? Ali svaki put kad bih otišla do kapije, nešto bi me vuklo nazad. Možda… možda je vrijeme da pokušamo zajedno.”
Tih nekoliko riječi bilo je dovoljno da mi srce zadrhti. Počele smo čistiti kuću, izbacivati stare stvari, smijati se uspomenama na glupe dječje igre i svađe oko toga čija je lutka ljepša.
Nije bilo lako. Novca nije bilo dovoljno ni za krov, a kamoli za pansion. Elma je radila u lokalnoj trgovini, ja sam pisala projekte za EU fondove. Svaka odbijenica boljela je kao šamar.
Jedne večeri sjela sam kraj nje s pivom u ruci.
“Znaš li da te nikad nisam prestala voljeti? Samo… nekad mi je bilo lakše ljutiti se nego priznati koliko mi nedostaješ.”
Elma se nasmijala kroz suze.
“I meni si falila, Nađo. Ali znaš šta? Možda ova kuća nije prokletstvo nego prilika da napokon budemo ono što smo trebale biti – sestre koje se ne boje reći istinu.”
Prošlo je nekoliko mjeseci dok nismo skupile dovoljno za obnovu krova. Prvi gosti su bili naši prijatelji iz djetinjstva – Jasmina i Vedran – koji su došli pomoći oko farbanja.
Jedne večeri sjedile smo sve četiri pod hrastom, smijale se i pričale o starim ljubavima i izgubljenim snovima.
Elma me pogledala i tiho rekla:
“Znaš li da sam uvijek mislila da ćeš otići zauvijek? Ali sad znam da neke veze ne možeš prekinuti ni kad bi htio.”
Pogledala sam prema kući koja više nije bila samo teret prošlosti nego mjesto gdje smo ponovno pronašle jedna drugu.
Danas, kad sjedim na verandi i gledam zalazak sunca iza brda, pitam se: Koliko nas boli prošlost koju ne izgovorimo? I koliko nam treba hrabrosti da oprostimo sebi i onima koje najviše volimo?