Kad su stvari počele nestajati iz našeg doma: Istina koju nismo željeli znati
“Dario, opet nema mog sata!” viknula je Ivana iz spavaće sobe, dok sam ja pokušavao pronaći ključeve od auta. Nije to bio prvi put da nešto nestane iz našeg stana u Novom Zagrebu. Prvo je nestao moj stari djedov sat, onda Ivanina zlatna narukvica, pa čak i nekoliko stotina kuna iz ladice. U početku sam mislio da smo zaboravni, ali kad su nestale i sitnice poput parfema i Ivaninih naušnica, znao sam da nešto nije u redu.
“Možda si ga ostavila kod mame?” pokušao sam smiriti situaciju, ali Ivana me pogledala s onim pogledom koji ne trpi gluposti.
“Dario, ne pravdaj me. Sve češće nestaju stvari baš kad nam netko dođe u goste. Znaš na koga mislim.”
Znao sam. Moja mlađa sestra, Marina, i njezin muž Emir često su dolazili kod nas otkako su dobili malu Lejlu. Uvijek su bili u nekim financijskim problemima, iako Emir radi kao vozač kamiona, a Marina povremeno prevodi tekstove s engleskog. Uvijek im je nešto falilo – pelene, novac za režije, nova kolica za bebu. Ivana je bila sve manje voljna pomagati, a ja sam se osjećao rastrgan između žene i sestre.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom nakon još jednog posjeta Marine i Emira, Ivana je tiho rekla: “Dario, mislim da moramo postaviti kamere. Ne mogu više živjeti u ovoj neizvjesnosti. Ako ništa drugo, barem ćemo znati istinu.”
Nisam mogao vjerovati da smo došli do toga. Ali pristao sam. Sutradan sam kupio diskretne kamere i postavio ih u hodnik i dnevni boravak. Osjećao sam se kao izdajica vlastite krvi.
Tjedan dana kasnije, Marina i Emir su opet svratili s Lejlom. Donijeli su kolače i pričali o tome kako im je teško s malim djetetom. Ivana je bila hladna, a ja sam pokušavao održati razgovor normalnim.
Nakon što su otišli, Ivana je odmah sjela za laptop i pregledala snimke. Ja sam sjedio pored nje, srce mi je lupalo kao ludo. Na ekranu smo vidjeli kako Marina, dok Emir zabavlja Lejlu u dnevnom boravku, ulazi u našu spavaću sobu. Otvara ladicu, uzima nešto i stavlja u torbu. Zastala je na trenutak, pogledala oko sebe, a onda brzo izašla.
Ivana je prekrila lice rukama. Ja sam samo šutio. Nisam mogao vjerovati da bi moja sestra to napravila.
“Što ćemo sad?” pitala je Ivana tiho.
“Ne znam…” odgovorio sam iskreno. “Ne mogu vjerovati da je to napravila.”
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što smo prošli zajedno – kako sam joj pomagao kad je upisivala fakultet, kako sam joj posuđivao novac kad joj je trebalo za stanarinu, kako sam bio uz nju kad joj je tata umro. I sad ovo.
Sutradan sam nazvao Marinu.
“Marina, moramo razgovarati. Dođi sama kod mene popodne.”
Došla je nervozna, bez Emira i Lejle. Sjela je za stol i gledala u pod.
“Marina…” počeo sam drhtavim glasom. “Znam što si napravila. Imamo snimku. Zašto? Zašto nisi samo pitala?”
Počela je plakati. “Dario, nisam htjela… Znam da nije ispravno… Ali više ne znam kako izaći na kraj sa svime. Emir ne zna ništa o ovome! Sram me je! Sve mi se skupilo – dugovi, beba, pritisak… Mislila sam vratiti sve čim skupim novac…”
Sjedio sam nasuprot nje i osjećao se kao da mi netko reže srce na komadiće.
“Marina, ti si moja sestra! Kako si mogla? Znaš koliko mi znači povjerenje u obitelji!”
Plakala je još jače. “Znam… Oprosti mi… Samo nemoj reći mami ni Emiru… Molim te!”
Nisam znao što da radim. S jedne strane, bio sam bijesan i povrijeđen; s druge strane, gledao sam svoju sestru kako se raspada pred mojim očima.
Ivana je kasnije rekla: “Dario, ovo nije prvi put da te iskorištava. Ako joj sada oprostiš bez posljedica, nastavit će isto. Moraš postaviti granice – zbog nas i zbog nje same.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Nisam mogao ni jesti ni raditi normalno.
Na kraju sam odlučio – vratio sam Marini sve što je uzela kroz rate koje će mi vraćati kad bude mogla, ali pod uvjetom da prizna Emiru što se dogodilo i da potraži pomoć za svoje financijske probleme.
Nakon toga naši odnosi su se promijenili zauvijek. Povjerenje više nikada nije bilo isto, ali barem smo pokušali izgraditi nešto novo na iskrenosti.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju? Ili neke rane jednostavno nikad ne zarastu? Što biste vi učinili na mom mjestu?