Između dvije vatre: Zašto ne mogu pronaći zajednički jezik s muževom bakom
“Opet nisi dovoljno posolila supu, Alma. U našoj kući se zna kako se kuha!” – riječi su koje su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala u maloj kuhinji u stanu na Trešnjevci. Mara, mužova baka, sjedila je za stolom s rukama prekriženim na prsima, gledajući me ispod obrva. Nije to bio prvi put da mi je prigovorila, ali svaki put me boljelo kao da jest.
Moj muž, Ivan, pokušavao je smiriti situaciju: “Bako, pusti Almu, dobro je skuvala.” Ali Mara bi samo odmahivala glavom i nastavila: “Nije to dobro, sine. Tvoja majka bi znala.”
Od dana kad sam prvi put došla u Ivanovu porodicu, osjećala sam se kao uljez. Njegova mama, Snježana, odmah me prihvatila. S njegovim ocem, Zlatkom, šalila sam se o Dinamu i Sarajevu. Čak i njegova sestra Petra mi je povjeravala svoje ljubavne jade. Ali Mara… Mara je bila druga priča.
Svi su govorili da je Mara prošla mnogo toga – izbjeglištvo iz Bosne devedesetih, smrt muža na ratištu, podizanje troje djece u tuđini. Poštovala sam je zbog svega toga. Ali nisam mogla razumjeti zašto baš meni ne može dati priliku.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom nasamo. “Bako, znam da nisam iz vaše Bosne, ali trudim se…”
Prekinula me hladnim glasom: “Nije stvar u Bosni, Alma. Stvar je u tome što ti ne znaš što znači žrtvovati se za porodicu. Sve vi mlade danas samo gledate sebe.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam htjela priznati. Odrasla sam u Splitu, u porodici gdje su se problemi rješavali razgovorom, a ne šutnjom ili pasivnom agresijom. Kod nas nije bilo tihih zamjerki ni prebacivanja preko stola.
S vremenom su se naše nesuglasice počele prelijevati i na ostatak porodice. Ivan bi često dolazio s posla nervozan: “Opet si se posvađala s bakom? Alma, pokušaj malo popustiti.” Ali kako popustiti kad svaki moj pokušaj završava novim prigovorom?
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom kod Snježane na ručku, Mara je opet našla razlog za kritiku: “Alma, nisi još rodila? Koliko ste već u braku? Djeca su blagoslov!” Svi su zašutjeli. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa.
Ivan je pokušao preusmjeriti razgovor: “Bako, pusti nas malo na miru.” Ali ona nije odustajala: “Ja sam u tvojim godinama već imala troje! Danas svi čekate karijere i putovanja… A kad ćeš imati vremena za porodicu?”
Nakon tog ručka povukla sam Ivana u stranu: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo postaviti granice ili ću prestati dolaziti na porodična okupljanja.” Vidjela sam mu tugu u očima, ali i nemoć.
Narednih sedmica pokušala sam izbjeći Maru koliko god sam mogla. Ali ona bi uvijek našla način da dođe do mene – telefonom, porukama ili preko drugih članova porodice. Jednom mi je Snježana šapnula: “Nemoj joj zamjeriti, Alma. Ona ne zna drugačije.”
Ali meni to nije bilo dovoljno. Osjećala sam se kao da stalno moram dokazivati svoju vrijednost – kao žena, kao supruga, kao potencijalna majka. Svaki susret s Marom bio je podsjetnik na sve ono što (po njenom mišljenju) nisam.
Jednog dana odlučila sam joj napisati pismo. Nisam imala hrabrosti reći joj sve u lice pa sam sjela za stol i napisala:
“Draga bako Mara,
Znam da nisam savršena snaha i da ne radim sve kao Vi ili Vaša generacija. Ali volim Vašeg unuka i trudim se biti dobra supruga i član ove porodice. Znam da ste prošli mnogo toga i poštujem Vas zbog toga. Samo Vas molim da mi date priliku da budem svoja – da učim na svojim greškama i da zajedno gradimo odnos bez stalnih zamjerki.
Alma”
Pismo sam ostavila kod Snježane s molbom da ga preda Mari kad bude raspoložena.
Prošli su dani bez odgovora. Osjećala sam olakšanje što sam barem pokušala reći što mi leži na duši.
Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to Mara.
“Alma… pročitala sam tvoje pismo. Nisam znala da te toliko boli sve što govorim. Znaš… nije meni lako gledati kako se svijet mijenja. Bojim se da ćete svi otići svojim putem i zaboraviti na ono što nas je držalo zajedno kad je bilo najteže. Možda sam bila prestroga prema tebi…”
Osjetila sam knedlu u grlu dok sam slušala njen glas – po prvi put bez oštrine.
“Možda možemo početi ispočetka?” pitala sam tiho.
“Možda možemo,” odgovorila je.
Nije to bio kraj naših nesuglasica – daleko od toga. Ali prvi put sam osjetila da postoji nada za nas dvije.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi između dvije vatre – između tradicije i novih vrijednosti? Možemo li ikada zaista razumjeti jedni druge ili smo osuđeni na vječne nesporazume?