Majčina laž: Kako sam ostao bez novca i povjerenja

“Dario, molim te, nemoj se ljutiti…” glas moje majke tresao se kroz slušalicu, ali nisam mogao vjerovati što čujem. Sjedio sam na rubu kreveta u svom malom stanu u Zagrebu, gledajući u zid kao da će mi on dati odgovore. Prije samo mjesec dana, plakao sam pred bankarom, objašnjavajući zašto mi hitno treba kredit od 60.000 kuna. “Moja mama mora na operaciju srca, život joj ovisi o tome,” rekao sam, a on me gledao s mješavinom sažaljenja i sumnje.

Majka, Ljiljana, bila je sve što sam imao otkad nas je otac napustio još dok sam bio dijete. Uvijek je govorila da smo nas dvoje protiv cijelog svijeta. Zato nisam ni trepnuo kad mi je rekla da joj treba novac za privatnu operaciju u Splitu. “Dario, lista čekanja je preduga, neću izdržati,” šaptala je kroz suze. Nisam imao izbora.

Sada, mjesec dana kasnije, gledam slike na Facebooku: moja majka na plaži u Makarskoj, sunčane naočale, koktel u ruci, osmijeh od uha do uha. U pozadini njezine prijateljice iz mladosti: Snježana i Vesna. Ispod slike piše: “Život je kratak – uživaj dok možeš!” Osjećaj izdaje bio je toliko snažan da sam jedva disao.

Nazvao sam je odmah. “Mama, što se događa? Gdje si ti? Što je s operacijom?”

“Dario… nisam znala kako ti reći. Znam da si podigao kredit zbog mene, ali… osjećala sam da mi treba malo života prije nego što opet završim po bolnicama. Snježana je predložila putovanje i… nisam mogla odoljeti. Oprosti mi, molim te.”

“Oprosti? Mama, ja sam sad dužan banci! Što ćemo sad? Što ako ti stvarno pozli? Kako si mogla?”

Tišina s druge strane linije bila je gora od bilo kakvog odgovora.

Nisam mogao spavati te noći. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: kako me vodila na Sljeme kad nismo imali za kino, kako mi je šivala ruksak jer nismo imali novca za novi. Sve što smo prošli zajedno – a sada ovo.

Sljedećih dana izbjegavao sam njezine pozive. Nisam znao što bih joj rekao. Prijatelji su mi govorili: “Dario, to ti je majka, oprosti joj.” Ali kako oprostiti kad te netko koga najviše voliš tako iznevjeri?

Jednog jutra došao sam do njezinog stana u Dubravi. Vrata mi je otvorila uplakana. “Dario, molim te, samo me saslušaj.” Sjeli smo za kuhinjski stol koji još uvijek miriše na njezine pite od jabuka.

“Znam da sam pogriješila,” počela je tiho. “Ali cijeli život sam štedjela, žrtvovala se za tebe. Kad su mi rekli da možda neću dočekati iduću godinu bez operacije… uhvatila me panika. Poželjela sam još jednom osjetiti more, smijati se s prijateljicama. Nisam mislila da ćeš toliko riskirati zbog mene. Mislila sam da ću nekako vratiti novac prije nego što saznaš…”

Nisam znao što reći. S jedne strane razumijem – život je kratak, svi želimo još jedan dan sreće. Ali s druge strane… ja sada radim dva posla da otplatim dug koji nije moj.

“Mama, mogao si mi reći istinu. Mogli smo zajedno odlučiti što ćemo. Sada ne znam mogu li ti više vjerovati.” Glas mi je zadrhtao.

Pogledala me kroz suze: “Znam da sam te povrijedila. Ne tražim da mi odmah oprostiš. Samo želim da znaš da te volim više od svega na svijetu.”

Tih dana nisam mogao izbjeći ni komentare rodbine: “Pa Ljiljana uvijek voli malo luksuza!”, smijala se teta Mira na obiteljskom ručku dok su svi šutjeli i gledali u tanjure. Brat od strica Ivan šapnuo mi je: “Dario, pazi kome daješ novac… ni roditelji nisu uvijek sveti.” Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznao.

Mjeseci su prolazili. Majka se vratila liječnicima – ovaj put stvarno zabrinuta za zdravlje. Ja sam nastavio raditi prekovremeno u skladištu i vikendom dostavljao pizze po Trešnjevci. Svaki put kad bih joj donio lijekove ili voće iz dućana, osjećao bih gorčinu i tugu.

Jedne večeri sjeli smo zajedno na klupu ispred zgrade.

“Dario,” rekla je tiho, “znam da ti nikad neću moći vratiti taj novac. Ali mogu ti obećati da ću biti iskrena do kraja života. I ako ikad budeš trebao nešto – sve ću dati za tebe.”

Pogledao sam je i shvatio koliko je stara postala u zadnjih godinu dana. Koliko god me povrijedila, ona je još uvijek moja mama.

Ali povjerenje… povjerenje se teško vraća.

Ponekad se pitam: Je li ljubav prema roditelju dovoljna da preboliš izdaju? Ili postoje granice koje ni obitelj ne bi smjela prijeći? Što biste vi učinili na mom mjestu?